Hrvatsko zdravstvo ipak propada, a građani ga skupo plaćaju !? Pravi primjer je slučaj u Zaprešiću
15.8.2018. | 09:54
I.J.
Pregleda: 7641
(FOTO: I.J.)
Odgovor na pitanje iz naslova će vam biti jasan nakon što shvatite što je u svih ovih 10-tak godina u tom sustavu učinjeno.
Naime, sjećate li se ili ne, prvobitno je sustav hitne medicinske pomoći u Hrvatskoj bio uklopljen u primarnu zdravstvenu zaštitu. Sustav zdravstvene zaštite tako se sastoji od primarne, sekundarne u kojoj su specijalističke ordinacije, laboratoriji i dijagnostika, što je dijelom privatizirano i tercijarne zdravstvene zaštite koju sačinjavaju opće-županijske bolnice i klinički bolnički centri.
Primarna zdravstvena zaštita sastoji se iz ordinacija primarne obiteljske / opće medicine čiji su servis tada bili domovi zdravlja.
Tada je na razini jednog Doma zdravlja, ravnatelj imao pomoćnika za HMP. Međutim, sve županije ni danas, nemaju jedinstvenu strukturu primarne zdravstvene zaštite i postoje županije koje imaju jedan dom zdravlja, a postoje i županije koje imaju i pet do sedam domova zdravlja. Jasno je što je posljedica toga ! Svaki Dom zdravlja, kao ustanova, ima svoje upravno vijeće od 5 članova, koje uvijek postavlja politička struktura koja je na vlasti, upravno vijeće sačinjavaju uglavnom politički uhljebi ne-medicinskih struka, iako izuzeci postoje, oni su rijetkost.Sad zamislite da umjesto racionalizacije uvedete još birokracije što je započeto još za vrijeme SDP-ovog ministra zdravstva i današnjeg pokrovitelja predsjednika SDP-a Bernardića, čije je ime Rajko Ostojić, poznat po dvije velike katastrofe u hrvatskom zdravstvu, za koje nikad nije odgovarao. Prva je nabava nepotrebnih 29 umjetnih pluća, investicija vrijedna 36 milijuna kuna, a kakve su posljedice takve ministrove odluke? Takve da ni danas 90% tih uređaja nije u funkciji. Druga velika greška tadašnjeg ministra Ostojića je bila najveći štrajk zdravstvenih djelatnika od samostalnosti Hrvatske do danas, koji je trajao dulje od 300 dana i proizveo redove čekanja u bolnicama i na pretrage od preko 200 dana u prosjeku dulje nego prije štrajka. Najveći rezultat te krize je bio odljev zdravstvenog kadra u inozemstvo, koji je znatnije počeo tek tada.
I što je nakon toga napravljeno? Umjesto racionalizacija u sustavu, sustav je dodatno devastiran. Kako?
Uvođenjem još birokracije! Kako? Razumljivo, da se svatko u zdravstvenom sustavu snalazio kako je znao i pacijenti su s obzirom na velike liste čekanja u bolnicama, gdje zbog tadašnjih novih reformi, nisu više mogli ići gdje su htjeli jer su uvedene 4 kategorija uputnica. Te uputnice su bile beskorisne s obzirom na duge liste čekanja, ti su se pacijenti slili u sustav hitne medicinske pomoći, što je opteretilo poslova nje primarne zdravstvene zaštite, odnosno tada - domova zdravlja.
Rješenje koje su nametnule okolnosti i nesposobni političari je bilo odvajanje sustava HMP-a iz primarne zdravstvene zaštite u posebne ustanove. Tako su nastali županijski zavodi za hitnu medicinu, pa je vozni park vozila za HMP cijepan, dio vozila je ostao za potrebe domova zdravlja i sanitetskog prijevoza, a dio je prebačen u novoosnovane zavode za hitnu medicinu. Te nove ustanove, naravno dobile su nove uhljebe. Nova upravna vijeća, nove ravnatelje, nove pomoćnike ravnatelja, a osnovan je i nacionalni zavod, tj. hrvatski zavod za hitnu medicinu.
To znači da je umjesto u medicinske timove i sredstva, sustav investirao u novu poplavu birokracije, pa tako kao što često domove zdravlja vode ljudi ne-medicinske struke (pravnici, ekonomisti i sl.) isto je evidentno i u novoosnovanim ustanovama za hitnu medicinu, pa i njih često vode kadrovi ne-medicinskih struka. Preko 3000 ljudi u Hrvatskoj, tako je postalo novi birokratski teret čija radna mjesta u hitnoj medicinskoj pomoći nisu medicinska nego su administrativna.
Što to donosi pacijentima bilo je vidljivo osobito kod poplava u Istočnoj Slavoniji i Cvelferiji, kad je ministarstvo zdravstva iz nacionalnog zavoda za hitnu medicinu u to područje uputilo svega tim od troje ljudi. No i tada je voditeljica HZHM, mr. Maja Grba-Bujević, dr. med. i njezina zamjenica dr. sc. Ingrid Bošan Kilibarda. Koje su kao kadrovi u taj sustav došli iz Karlovca i preuzeli vođenje nacionalnog sustava hitne medicine, pod pokroviteljstvom SDP-a i tadašnjeg ministra Rajka Ostojića gurnuti u vatru da rješavaju medicinske probleme tadašnjih stradalnika u poplavama.
Kako su se ponašali u toj katastrofi? Ponašali su se, kao da katastrofe niti nema!
Jer je gospođa Grba-Bujević, svaki dan, bez izuzetka u 16.01 h nakon što bi završilo njeno radno vrijeme iz Cvelferiji službenim vozilom odlazila kući u Zagreb i tako svaki dan, dakle za njih to nije bila katastrofa, nego uobičajeni događaj.
Možda je za djelatnike hitne medicine svaki dan - dan kad postoje neko krizno žarište ili problem, ali već tada je vidljivo da ih nije previše briga iako su volonteri svih struka iz cijele zemlje tada pohrlili u Cvelferiju i spašavali ljude i materijalna sredstva imovinu, udomljavali nastradale, pomagali u obnovi itd. Ali ne i dr. Grba-Bujević i njeni ljudi. Samo velikim naporom svih drugih sektora, problemi su sanirani, ali ponašanje je ostalo isto.
Čemu služi hrvatski zavod za hitnu medicinu?
Prema njihovim web stranicama, svodi se na organizaciju primopredaje novonabavljenih materijalno-tehničkih sredstva, koja svojim sredstvima nabavlja ne taj zavod, nego financiraju županije ili državni proračun, dakle njihova funkcija je samo protokolarna. U smislu formiranja međutim, nacionalne mreže timova hitne medicine, i tu su zakazali, jer događaji u Zaprešiću i Jastrebarskom, evidentno pokazuju da ta područja nemaju adekvatan broj T1 timova, ni vozila, niti da postoji sustavno rješavanje tog problema.
Jer se godinama i godinama traži, ali HZHM, ne odobrava veći broj timova sredinama, koje imaju najveći broj gravitirajućih pacijenata, ali za kongrese i slavlja se troši novac i ako je to još u nekom hotelu visoke kategorije, tada za to ima novca. Ti kongresi svode se uglavnom na izmišljanje tople vode, jer niti jedan zaključak sa svih tih okupljanja uglavnom tih istih uhljeba čiji broj je sada - 21 županijski zavod za hitnu medicinu, 105 članova upravnih vijeća zavoda za hitnu medicinu, 525 pomoćnika ravnatelja županijskih zavoda za hitnu medicinu, dupliranje pomoćnog osoblja kojeg nakon razdvajanja HMP-a i domova zdravlja sad ima još 2000 novih čistačica, ložača kotlovnica, čuvara, vratara, zaštitara, ima još preko 3000, ali ne i nužno potrebnih liječnika i vozila.
Nakon promjene vlasti i kohabitacije HDZ-a i MOST-a nikakve važnije reforme nisu učinjene u ovom bazičnom sustavu zdravstva i to je tako i danas. Sadašnji ministar zdravstva dr. Kujundžić jest, kao što je njegov prethodnik dr. Varga jednom rekao - izvrstan liječnik, prosječan ravnatelj bolnice (bivši ravnatelj KB Dubrava u Zagrebu) i relativno loš ministar. Loš ministar zato što mu nedostaje hrabrosti povući određene poteze.
Koji bi to potezi trebali biti?
U prvom redu niti povećanje cijena cigareta niti drugih trošarina neće smanjiti odljev medinskih stručnjaka u inozemstvo. Ako taj sustav funkcionira kako funkcionira i ako ga vode isti ljudi poput dr. Maje Grbe-Bujević i dr. Ingrid Bošan Kilibarde čiji je jedini napredak u sustavu bio to što su njihovom zaslugom milijuni potrošeni na postavljanje defibrilatora po svim stupovima važnijih lokacija u Zagrebu. Iako je evidentno da defibrilatora nema dovoljno u sustavu hitne medicinske pomoći, što je rezultiralo nesretnim smrtnim slučajem mladića Matea Ružića i drugim smrtnim slučajem u Jastrebarskom, zbog toga što tim ljudima hitna pomoć nije uspjela pomoći na vrijeme.
Odgovornost treba preuzeti ministar i smijeniti odgovorne ljude u hrvatskom zavodu za hitnu medicinu, a u končanici cijeli sustav reformirati tako da se sustav hitne medicinske pomoći vrati u prvobitno stanje u sklopu domova zdravlja, gdje je i pripadao, da se racionalizira sustav, očito od nepotrebnih uhljeba. Pa bi se tako stvorile pretpostavke za povećanje osobnih dohodaka i novo zapošljavanje medicinskog osoblja za kojim postoji potreba, a ne za zapošljavanjem ravnatelja i pomoćnika ravnatelja u županijskim zavodima za hitnu medicinu, koji svi, možda osim zagrebačkog, nemaju svoj smisao, svrhu, niti uporabnu vrijednost.
Unatoč tome, određeni gradovi i županije u Hrvatskoj za dodatne timove HMP-a izdvajaju dodatna sredstva, osobito priobalni gradovi u turističkoj sezoni, ali kad ta sezona prođe. Sve ostaje po starom i zato ljudi odlaze, a sustavom upravljaju i dalje jedno-te-isti, nesposobni i za društvena zbivanja i ljudske živote nezainteresirani isključivo politički uhljebi. Koji su u sustav došli još za vrijeme dok je sustavom upravljao dr. Rajko Ostojić i koji i dalje po starom oprobanom principu, svoj jedini smisao postojanja vide u namještanju natječaja lošijim dobavljačima i daljnjem iscrpljivanju zdravstvenog sustava.
Ima li ministar zdravlja dr. Milan Kujundžić političke hrabrosti na stvarne reforme, saznat ćemo nakon njegovog godišnjeg odmora.
