Građani Lipika: Zabrinutost zbog posla, uživanje s obitelji i iščekivanje druženja s prijateljima
FOTO: Compas
U našim životima posljednjih mjesec dana praktički ne postoji ništa drugo osim koronavirusa pa je i u posljednjem broju Compasa taj nesretni virus noseća tema. Zato smo putem društvenih mreža kontaktirali naše sugrađane i proveli anketu „Glas naroda“ u kojoj smo ih pitali kako im se ovo vrijeme pandemije odrazilo na posao, kako se osobno nose s karantenom i propisanim mjerama, što im najviše nedostaje i što jedva čekaju napraviti kada se život relaksira.
Sažeto, zaključak je da su ljudi zabrinuti zbog posla i materijalne sigurnosti, ali zato ovo vrijeme koriste za druženje s obitelji i za stvari za koje donedavno zbog posla i obaveza nisu imali vremena, poput šetnje, čitanja, gledanja filmova i serija ili provođenja vremena u prirodi. A svima je zajedničko da jedva čekaju druženje s prijateljima. Nadamo se da za to neće morati dugo čekati, ni oni ni mi!
MARIJAN GURDON, FILIPOVAC, strojobravar
Što se tiče posla nisam imao nikakvih problema osim nekih promjena, a to se odnosi na mjerenje temperature prilikom dolaska u firmu i obaveznog nošenja maski tijekom radnog vremena.
Najviše mi nedostaju lokalne utakmice vikendom i općenito sport na TV pa kavica i pivica u omiljenim kafićima i jedva čekam da opet mogu nesmetano u Kutinu do sestre i njene obitelji.
Nisam ni zamišljao da će mi za odlazak u Pakrac biti potrebna dozvola i da će moj Filipovac, selo biti „pogranična zona“.
IVA ĆURIĆ, LIPIK, studentica
Pandemija koronavirusa unijela je brojne promjene u živote svih nas pa tako i u moj. Budući da već četiri godine studiram u Zagrebu, a u Lipik dolazim uglavnom samo vikendima, najveća promjena tijekom ove pandemije je ta da sam sada već više od mjesec dana kod kuće, u Lipiku. Uz to, druga je velika promjena da su „klasična” predavanja u predavaonicama sveučilišta zamijenjena online predavanjima. Kako je u fokusu moje svakodnevice uglavnom fakultet, smatram da su to promjene koje su najviše utjecale na moj život, ali nije im se bio problem prilagoditi. To bi značilo da vrijeme pandemije uglavnom provodim posvećena akademskim obvezama, ali i radeći stvari za svoj „gušt” – gledanje serija, čitanje knjiga, a ponekad i kuhanje. Bilo kako bilo, promjene svakako postoje, ali nastojim im se maksimalno prilagoditi. U svemu tome najviše mi nedostaje druženje s prijateljima uz ispijanje kave na suncu, na terasi nekakvog kafića. Ipak, alternativu svega toga pronašla sam u druženju s mojom obitelji, u šetnjama prirodom te isto tako ispijanjem kave, ali uz obitelj, na terasi našega doma.
OLIVER MARIJANOVIĆ, POLJANA, vlasnik tiskarskog obrta
Ova pandemija je svakako imala utjecaj, posao nam se poprilično smanjio, ali većinom firme i gradovi i dalje naručuju materijale dok u većem dijelu su nam smanjili narudžbe privatni kupci koji su naručivali personalizirane poklone ili po 1 ili 2 artikla. U ovome svemu smo čak i proširili suradnju s određenim firmama koje su proizvode naručivali iz daljih dijelova Lijepe naše pa čak i izvan Hrvatske.
Trenutno se dobro nosimo jer nije sve stalo i radi se s manjim kapacitetom, ali zadovoljavajuće. Ponajviše čekam da se to sve stabilizira i vrati u normalu jer fale prijatelji i dobri ljudi s kojima surađujem. Jedva čekam otići na kavicu s dragim mi ljudima.
RENATA LJEVAR, GAJ, radnica
Radim u „Lipik Glasu“ na ugovor o radu na određeno vrijeme i poznato je da od kraja ožujka pa do dan danas naša firma radi samo na održavanju hladnog pogona. Bojim se pogoršanja zbog trenutne situacije, a samim time i za svoje radno mjesto. U slučaju otkaza kao višak radne snage, postavlja se veliko pitanje: kuda, šta i kako dalje? Jer kod nas je gotovo pa nemoguće naći posao. Inače ova pandemija ima i svojih dobrih strana. Izolacija mi i nije tako teško pala. Prednost je nama koji živimo na selu, jer ljudi nisu preblizu jedni drugima, imamo svoje dvorište, vrtove, okućnice. Mislim da nam je zbog toga ova izolacija puno lakše pala, nego onima sto su u stanovima u četiri zida. Druženje s mojim najmilijima nema cijenu. Kada si s onima koje voliš, sve se lakše prebrodi. Zbog svih naših obaveza i posla bilo je dana kada se skoro pa nismo ni pravo vidjeli, osim u prolazu. Tako mogu slobodno reći da meni ovo i nije bilo loše. Tijekom cijele ove situacije najteže mi je bilo "proći" Veliki Tjedan i naš najveći blagdan Uskrs bez obreda i misa. Gledala sam prijenose preko medija, ali to vam je nekako slično kao kad gledate „Večeru za 5“. Sve vidite, čujete, ali to nije to. Kada mi se znalo skupiti na duši, otišla bih u Božji hram pronaći svoj mir. Zatim me je smetalo što su se Pakrac i Lipik, ionako maleni gradići morali razdvojiti. Do propusnica nije mogao doći svatko. Time nam je bila otežana kupovina namirnica, hrane za životinje i sl. Dolaskom proljeća na selu uvijek ima posla. Riješiš jesenski vrt i krećeš na proljetnu sjetvu. Inače volim peći kolače, tako u ovo vrijeme kad smo stalno kući, kod nas kao i kod većine stalno se nešto isprobavalo i peckarilo. U slobodno vrijeme osim boravka na društvenim mrežama, volim uzeti ručni rad u ruke i time se zabavljati. Jedva čekam da se situacija smiri i da se sve opet vrati u normalu kao i prije ove pandemije.
MARTINA PILAT, ANTUNOVAC, vlasnica krojačkog obrta
Pandemija koronavirusa je ostavila trag na gospodarstvu te nije štedjela niti jednu granu. Pogođeni smo svi, neki više, neki manje, ja kao krojač sam imala recimo sreću u nesreći što sam mogla raditi u ovo doba, ali da se posljedice vide, to dokazuje broj narudžbi koji se sveo gotovo na minimum. Iskreno se nadam da će to sve brzo proći, ali samo disciplinom možemo to sve izdržati. Ovo vrijeme kad smo svi doma vrijeme provodim sa svojom djecom igrajući društvene igre i igrom u vlastitom dvorištu te isprobavanjem recepata koji nisu bili isprobani, ali i kreacijom novih modela. Jedva čekam da to sve bude iza nas da mogu vidjeti svoje prijatelje i rodbinu koji mi strašno nedostaju.
ŽELJKO GAŠPAROVIĆ GAŠO, LIPIK, glazbenik
Za koronavirus sam prvi put čuo negdje u siječnju, kada su krenula događanja u Wuhanu, onako, "krajičkom uha". Cijelo vrijeme mi je pojam bio u podsvijesti, iako se ni u snu nisam nadao svjetskoj pandemiji, a pogotovo da bi to moglo doći do nas i promijeniti nam živote do neprepoznatljivosti. Kako živimo u modernim vremenima kada znanost vodi glavnu riječ i vjerujemo joj, jednostavno sam se pomirio sa situacijom koja nam se desila i prihvatio je kao "višu silu". Otpala je gomila dogovorenih svirki i fešta, ali shvaćam to kao jednu novu realnost, jednu privremenu žrtvu koju svi zajedno moramo podnijeti pridržavajući se mjera koje nam epidemiolozi propisuju, kako bi što prije i što bezbolnije iz toga izašli i vratili se u normalu. Koristim ovo vrijeme kako bih se malo "upoznao" i s nekim ukućanima koje inače ne viđam tako često, ali veći dio dana ipak provodim u svojoj sobici i programiram nove ritmove, jer rijetko za to imam ovoliko slobodnog vremena. Nadam se, dok nas raspuste, možda čak uspijem naučiti i neku novu pjesmicu! Planiram nešto malo i snimati, možda puknuti i neki live na fejsu, ali ono čemu se najviše veselim su ipak živi ljudi ispred mene, raspjevani i rasplesani i nadam se da će taj dan brzo doći!
VEDRAN KELEMEN, LIPIK, učitelj
Najveće promjene u ovoj pandemiji osobno su mi se dogodile u poslovnom i obiteljskom životu. Radim online nastavu na daljinu s učenicima 4. razreda. Većina ima pristup tehnologiji, roditelji dosta pomažu, uskaču, ja snimam video zapise i šaljem, vidimo se preko zoom aplikacije i nekako ide. Koriste viber i class dojo, imaju podršku gotovo cjelodnevnu u smislu mojih povratnih informacija. S učenikom i njegovim roditeljima koji nemaju pristup tehnologiji čujem se više puta dnevno preko mobitela. Ima to svojih prednosti, učenici si mogu rasporediti vrijeme, određeni broj učenika zadatke riješi puno brže nego u školi jer si sami određuju ritam rada, dok neki učenici jako ovise o pomoći roditelja. Osobno se moram puno više pripremati tako da moj radni dan započinje prije 7 sati, a nekima odgovaram na zadatke i poruke i iza 21 sat. Mi učitelji razredne nastave i nemamo tako velik problem kao učitelji u predmetnoj nastavi jer imamo svoj razred i djecu na okupu pa to sve nekako funkcionira. Naravno da ništa ne može zamijeniti izravan kontakt učitelj-učenik, i jako mi nedostaju učenici. Iako mislim da sam se dobro snašao, veselim se povratku u razred i jedva čekam da ih sve vidim.
U obiteljskom životu najveća promjena je što se već više od mjesec dana nisam vidio s roditeljima i ostalom rodbinom jer neki od njih rade s većim brojem ljudi pa ne žele riskirati prijenos virusa na mene, a posredno time i na moju 15-mjesečnu kćer i suprugu iako smo udaljeni tek nekoliko kilometara. Navikli smo se posjećivati skoro svaki dan pa nam nekako najteže pada "društvena izolacija" zbog kćerkice. Supruga i ja se pridržavamo mjera distance koliko možemo tako da sam svoje trkače treninge počeo prilagođavati, prvih nekoliko tjedana trčao sam po dvorištu, a sad biram izolirana mjesta i najčešće ne trčim više gradom i rutama kojima sam dosad održavao treninge. Imamo veliko dvorište pa nam je to velika prednost jer imamo gdje izaći, vježbati, igrati se s kćeri, skratiti vrijeme. Nekako smo navikli već na ovakav način života i prilagodili se, ali ipak se nadamo da ćemo se što prije vratiti u normalu.
DINO DOLIĆ, DOBROVAC, inženjer elektrotehnike
Cijela ova situacija s pandemijom nije znatno utjecala na moj posao. Osim što se često dezinficiraju ruke i nosi maska kada se radi sa strankama kojih je sada dosta manje, sve je ostalo isto.
Osobno se dobro nosim s ovom situacijom, pošto sam na selu pa se uvijek ima šta raditi, može se izaći i uživati u prirodi. Ali nedostaje otići s društvom na piće, okupiti se i družiti.
JASMINKA GOLUBIĆ, LIPIK, vlasnica ugostiteljskog obrta
Obzirom da smo proširili i uređivali lokal, uložili smo puno novaca i sad nam je to prestrašno. Posao nam je bio dobro krenuo jer smo konačno imali više mjesta, a sada ne znam što možemo očekivati kad ponovo otvorimo. Bojim se da će i neki naši gosti biti puno oprezniji i uplašeni i mislim da neće biti kao prije. Ne znam kako ćemo se vratiti u normalu, kako isplivati iz trenutnih troškova i kredita koji se nakupljaju, a koji bi mogli doći na naplatu svi odjednom. Postavlja se pitanje hoćemo li moći zaraditi za sve i zadržati radnike ili ćemo biti prisiljeni raditi sami dok ne dođemo u neku pozitivu. Osobno ne mogu dići još jedan kredit. Mislim da je ipak najvažnije da svi skupa iz ovog izađemo zdravi i pozitivni, a što se tiče posla vidjet ćemo kad krenemo kako će sve izgledati i gdje ćemo morati rezati, ako donesene mjere ne budi dovoljne za naš opstanak.
VANJA BALEN, LIPIK, vlasnica frizerskog salona
Frizerski salon sam zatvorila 19.3., ali već početkom mjeseca promet se bitno smanjio. Uvukao se strah među ljude, a tako i u kolegicu i mene. Iz tjedna u tjedan sam se pomirila sa situacijom i uhvatila se uređivanjem salona, krečenjem da napravim nešto korisno i skratim vrijeme. Pošto sam stalno u poslu od srednje škole iskoristila sam to vrijeme boravkom što više u prirodi, a što inače baš i ne stižem. Nama to nije problem, jer živimo u malom mjestu pa se možemo slobodnije kretati. No sad je to već predugo. Financijski smo svi u zaostacima, bit će teško vratiti sve u normalu, jer mislim da će strah u ljudima ostaviti traga, pogotovo starijima. Tako da se nadam da ćemo uskoro početi raditi.
Fale nam naši klijenti, jer to su prvenstveno ljudi koji su nam i prijatelji.
TOMISLAV PLEŠE, LIPIK, vozač
Eto svi kažu pomorski kruh 7 kora. Nisam sklon uspoređivanju, ali je li tko pokušao opisat kakav je kruh vozača?
Kratko bih rekao - jedna noga u grobu, a druga u zatvoru, a moj čelično-limeni putujući sanduk je moj drugi dom. U njemu je moj život, moja radost, moja tuga. Kad odlazim na put isprate me zabrinute oči moje žene, djece, unučica, unuka. Nije lako no raditi se mora, ljeti vrućina, zimi hladno, s poslom i problemima valja se nositi. Sad i virus i rad kroz karantenu i samoizolacije i to je dodatna gorčina koju mnogi ne mogu razumjeti iz kućne perspektive. Mnoge stvari su nelogične, nedorečene no život nije jedan dan . Živjeti se mora u dobru i u zlu, živim za bolje sutra uz glazbu moje gitare. U život ja vjerujem, u obitelj, prijatelje, u dobru i zlu.
ANITA VONDRAK, LIPIK, magistra ekonomije
Radim u marketingu Toplica Lipik, ova pandemija je moj posao doslovno stavila na čekanje, no trudim se pozitivno razmišljati pa smatram da će jednom, kad ovo sve završi, moj zadatak biti još veći i izazovniji i to me veseli. Imam dvije curice, jedna je školarka, druga vrtićarka tako da se suprug i ja izmjenjujemo s godišnjim odmorima kako bi uvijek netko bio s njima kod kuće. Srećom, živimo u kući, imamo vlastito dvorište i većinu vremena provodimo vani. I djeci i nama najviše nedostaju vikend druženja i roštiljanje na Ramincu tako da će to biti prvo što ćemo napraviti kada budemo smjeli.
IZVOR:https://www.compas.com.hr
