Euharistijsko slavlje za članove Saveza lovačkih društava PSŽ u požeškoj Katedrali
5.11.2022. | 10:30
Požeška biskupija
Pregleda: 1686
(FOTO: Požeška biskupija )
U požeškoj Katedrali 3. studenoga 2022. požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje za članove Saveza lovačkih društava Požeško-slavonske županije o blagdanu njihova nebeskog zaštitnika sv. Huberta. Pozdravljajući lovce biskup je rekao da se raduje njihovu ponovnom okupljanju u Katedrali, te im je čestitao spomenuti blagdan. Podsjetio ih je kako je sv. Hubert, kako bilježi jedna legenda, vidjevši jelena s križem između rogova, u svoje davno doba u 8. stoljeću shvatio da je priroda povezana najprije s Bogom, njezinim stvoriteljem, a onda i s djelom ljudskog spasenja koje je Isus Krist ostvario na križu u kojem je objavio Božju ljubav za svakog čovjeka i za sve stvoreno. Kazao je kako graditi odnos prema prirodi polazeći od Boga i od Isusa Krist jest pravi izazov i nama danas. Poželio je lovcima da i oni na Hubertov način pristupaju prirodi u kojoj često borave, i tako se potvrđuju u svom dostojanstvu.
U homiliji biskup je kazao sudionicima slavlja da su zacijelo primijetili kako je sv. Luka u ulomku današnjeg evanđelja zabilježio da su se oko Isusa s jedne strane okupljali carinici i grešnici, koji su ga pozorno slušali, a s druge strane farizeji i pismoznanci, koji su glasno mrmljali, prigovarajući Isusu što se druži i blaguje s grešnicima. Izrazio je uvjerenje kako bi Isus zasigurno danas oko sebe okupljao i lovce te s njima zapodjenuo razgovor, i da bi bilo onih koji bi mu zbog toga prigovarali, smatrajući da lovci nisu baš dobri ljudi, jer se druže da bi jeli i pili, a k tome po šumama i lovištima ubijaju nedužne životinje. Ustvrdio je da nam takvo pojednostavljeno i površno poimanje lovaca ne daje pravi odgovor na pitanje tko je zapravo lovac i tko može biti lovac. Kazao je da pritom ne misli na uobičajene uvjete koje netko treba ispuniti ili vještine koje treba steći u rukovanju oružjem i sl., nego na ono o čemu govori sv. Pavao apostol u ulomku iz Poslanice Filipljanima, naviještenom u prvom čitanju. Naime, sv. nas Pavao uvjerava kako bi se on mogao pohvaliti s mnogo toga na tjelesnoj razini postojanja: on je obrazovan i obrezani Židov iz Benjaminova plemena, k tome još i farizej. Međutim, sve to njemu nije ništa u usporedbi s Isusom Kristom, koji je prema njemu dok je bio progonitelj Crkve iskazao veliko milosrđe i priveo ga na put obraćenja. Apostol svoj identitet opisuje polazeći od nutarnjeg, duhovnog stanja svoga bića koje mu je dodijelio Isus Krist. O neizmjernom Božjem milosrđu prema grješnicima Isus je osobito snažno progovorio u 15. poglavlju Lukina evanđelja u tri glasovite prispodobe: o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi i o izgubljenom sinu, od kojih smo prve dvije čuli u današnjem evanđeoskom ulomku, ustvrdio je biskup.
Tumačeći prispodobu o izgubljenoj ovci, kazao je da se Isus poslužio jednim bićem iz prirode da nam objavi istinu o nama ljudima: da čovjek može postati izgubljeno biće, i da mu je potreban netko tko neće biti ravnodušan za to njegovo stanje, nego će ga iz njega osloboditi. Kao što je izgubljenoj ovci potreban pastir koji će poći u potragu za njom, pronaći je i živu je vratiti natrag u sigurnost stada, tako je čovjeku potreban Isus Krist, dobri pastir, koji će za njega položiti svoj život na križu, i na taj mu način omogućiti povratak u izgubljeno izvorno stanje svoga bića, ustvrdio je biskup. Napomenuvši da je povratak izgubljene ovce u stado metafora čovjekova obraćenja, jer kao što se ovca može izgubiti u prirodi, čovjek se može izgubiti na duhovnoj razini, u svojoj savjesti, u svom srcu, biskup je pojasnio da se ta izgubljenost događa onda kad se u čovjekovu srcu nastane sebičnost, zloća i pokvarenost. Onaj koji je izgubljen u svojoj savjesti, neće imati dobar odnos ni prema prirodi, ustvrdio je biskup. Poručio je nazočnim lovcima da je život u skladu s dobro oblikovanom savješću najbolji način kako se postaje dobrim lovcem. Osim toga kazao im je da dobar lovac neće svoje djelovanje svesti samo na sebično iskorištavanje prirode kroz lov i ulov divljači, nego će u njega unijeti svoje vjerničko srce i dobro oblikovanu savjest, posvjedočiti da su u njihovu životu prisutne božanske kvalitete milosrđa, ljubavi, praštanja i samilosti prema svim bićima u prirodi, a osobito prema ljudima koji su izgubljeni. Upozorio je kako se prirodi, koja je nježna stvarnost, treba pristupati samilosno i s obazrivošću. Jer ako joj se pristupa grubo, sa sebičnim ili osvetničkim raspoloženjima, priroda se dovodi na rub uništenja, a čovjek krši zapovijed Boga stvoritelja da u njegovo ime njome gospodari. Pojasnio je kako Bog, time što je čovjeku odredio da si podloži prirodu i njome gospodari, nije dao pravo je uništiti, nego da joj svojim sposobnostima pomogne te ona bude zaštićena i očuvana u svojoj izvornoj kvaliteti, o čemu ovisi da i čovjekov život bude takav.
Tumačeći pak Isusovu prispodobu o ženi koja je našla svoju izgubljenu drahmu i pozvala svoje susjede i prijateljice da se zbog toga s njom zajedno raduju, biskup je upozorio na evanđelistinu tvrdnju da se u nebu raduju zbog svakog ljudskog obraćenja koje se dogodi na zemlji. Istaknuo je kako je prijateljstvo jedan od dragocjenih razloga zbog kojeg se lovci međusobno udružuju i zajedno provode vrijeme, te ih je potaknuo da uvijek budu radosni u svojim zajedničkim aktivnostima i slavljima, kako na lovištima tako i za stolom, pazeći pritom da se njihova okupljanja nikad ne pretvore u pijančevanje ili kakvu drugu nečasnu aktivnost, nego uvijek poštena i dostojanstvena. Izrazio je želju da naviještena Božja riječ nađe odjeka u svakom pojedinom sudioniku slavlja, i probudi u njima svijest da trebaju i mogu biti drugačiji, biti bolji ljudi i lovci, naglasivši kako je tu čežnju u nas usadio sâm Bog, jer nas ljubi i želi naše spasenje. Stoga ih je pozvao da ne kritiziraju druge i ne očekuju od njih da se obrate i postanu bolji, nego da to najprije učine oni sami, jer je to najučinkovitiji način kako se naša Hrvatska može promijeniti i postati bolja na svim razinama osobnog i društvenog života. Obratiti se znači imati hrabrosti tragati za onim što je Božje, časno, pošteno, istinski dobro, plemenito i lijepo, kao što je to činio i sv. Hubert, koji potiče lovce kao njihov zaštitnik da svakog dana učine barem mali pomak u služenju ljepoti Božje prirode i ljepoti života po međusobnom prijateljstvu koje nastoje njegovati, ustvrdio je biskup.
Na svršetku slavlja biskup je podsjetio lovce da smo blagdan sv. Huberta proslavili o 25. obljetnici Požeške biskupije, te im je na čelu s prijašnjim i sadašnjim čelništvom zahvalio za sve ono što su nastojali plemenitoga i dobroga činiti, osobito hodočasnicima u Voćin, koje su tijekom minulih godina redovito dočekivali na njihovu putu i iskazivali im potporu okrjepom koju su za njih priređivali. Također im je zahvalio što njegovanjem međusobnog zajedništva i prijateljstva daju dobar primjer kako se u Hrvatskoj može biti jedni s drugima i jedni za druge, a ne jedni protiv drugih. Zahvalu im je izrekao i za njihova nastojanja na karitativnom području, kao i za sve ono što dolascima u Katedralu na proslavu svoga zaštitnika sv. Huberta očituju svojim zastavama i odorama, a napose svojim pravo raspoloženim srcem koje ima osjećaja za Boga. Zazvao je na njih Božji blagoslov i zaštitu sv. Huberta, napose u trenucima opasnosti.
