Bez velike pompe, tiho i samozatajno u Hrvatskoj je prije 20 godina nastanjen dabar
(FOTO: Compas)
Dabar je najveći europski kopneni glodavac koji teži do 35 kilograma i čija dužina može doseći i do 1 metra. Nakon tri godine pregovora koji su se odvijali, od 1993. do 1996. godine, između Marijana Grubešića i Krešimira Krapineca sa Šumarskog instituta iz Zagreba te predstavnika njemačke pokrajine Bavarske dogovoreno je naseljavanje europskog dabra na područje Republike Hrvatske, a pri tome su Bavarci preuzeli i sve troškove oko uvoza. Prva dva para su puštena u rijeku Žuticu, Česmu, savski sliv i kod Legrada dravski sliv. Prvo smo dobili dva para da se ustanovi kako će se prilagoditi novom podneblju. Rezultati su bili vrlo pozitivni pa smo u sljedećoj turi dobili oko 80 jedinki – to je bilo u periodu od 1998. do 2006. godine. Dabar se jako brzo rasprostranio po svim našim rječicama, jezerima kao i kanalima koji su obrasli s vegetacijom.
Dabar je isključivo biljožder, glodavac koji se hrani sa zelenim lišćem, korom grančica i travom, a u posljednje vrijeme, kada nema stabala u blizini, napada i usjeve kukuruza i pšenice. Koti se jednom godišnje, i to od 1 do 5 komada mladunaca u periodu između travnju i lipnja. Kad odrastu, roditelji ih raseljavaju tako da ima svatko svoje stanište, otprilike u razmaku od 500 metara.
Dabar je strogo zaštićena životinja jer su kod nas izumrli i prije 200 godina. Pošto imamo dosta čiste rijeke, jezera, šume i općenito zdravu klimu, a to je jedno od mjerila opstanka dabra. Uglavnom, imaju ga sve europske zemlje, čak i Rusija na jezeru Bajkalu.
Zašto glođe stabla? – zato što mora zube trošiti. Tamo kuda stablo visi, a normalno da neko padne i u vodu, nehotice se stvaraju prepreke. U drugim europskim zemljama postoje udruge zelenih koje uz pomoć gospodarstva to rješavaju čišćenjem i brinu o tim životinjama koje se vode pod crvenom naznakom ugrožena vrsta.
Kada ovo opisujem mnogi građani me napadaju – „Koju štetu rade tvoji dabrovi na poljoprivredi i voćnjacima?“. Obično im odgovorim da to nisu samo moji dabrovi. To je prirodno bogatstvo svih nas. Nitko ne pita zašto je Vodoprivreda od naših lijepih rijeka i rječica napravila brzotečne kanale, porušila sva stabla i zapalila sve što gori, povadili sve panjeve i bilje. Na taj su način uništili floru i faunu Lijepe naše. Nitko ne pita gdje su naše šume. Od granice koja razdvaja Hrvatsku i Mađarsku stvorilo se sedam pilana koje prerađuju naše prirodno bogatstvo stvarano stotinama godina. Sada brda ostaju gola s velikim šumskim neredom, a da ne nabrajam kooperante Šumarije. Stabla se ruše, paletiraju i završavaju u pepelu susjednih zemalja. Da netko prođe našim krajem i da pogleda koja se to vrsta i klasa stabala pretvara u pepeo – to se ne smije pitati. To je brza zarada. To je uništenje okoliša – povreda prirodnih bogatstava za koja će nas pitati svi budući naraštaji u Lijepoj našoj.
Drago Kuruc, dopredsjednik udruge Lijepa naša Požeško – slavonska grana
