Zastupnica Vlašić-Iljkić uz kolegice zastupnice održala tiskovnu na temu: Sigurne kuće
18.2.2021. | 13:07
SDP
Pregleda: 2879
(FOTO: Arhiv)
Na području Republike Hrvatske još uvijek postoji 6 županija koje nemaju sklonište za žrtve obiteljskog nasilja. Vlada je dala svoje obećanje u ožujku 2019. godine da će osigurati sigurne kuće u preostalim županijama; Dubrovačko neretvanskoj, Krapinsko zagorskoj, Koprivničko križevačkoj, Ličko senjskoj, Virovitičko podravskoj i Požeško slavonskoj.
U prijelaznom razdoblju županije su bile dužne osigurati prostor i podmiriti troškove sigurnih kuća, a eventualno uložena sredstva su mogli potraživati retroaktivno putem sredstava europskih fondova.
Osim osiguranja sigurnih kuća, važno je uspostaviti Savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja, koji su nedostatni, u 6 županija u kojima nema sigurnih kuća nema niti savjetovališta dostupnih ili su ona udaljena od mjesta prebivališta i nekoliko desetaka km.
Žrtve su oslonjene na institucionalnu pomoć i podršku, pri centrima za socijalnu skrb, u kojoj je djelatnost propisana Zakonom o socijalnoj skrbi i kao takva organizirana ne pruža dovoljnu podršku žrtvi.
Postupanje je propisano Protokolom o postupanju u slučaju nasilja u obitelji i uključuje niz postupaka u vidu inicijalne pomoći žrtvi, obitelji, izrada sigurnosnog plana, rad sa počiniteljem i upućivanje na preuzimanje odgovornosti. Propisan je i rad međuresorne suradnje koja obuhvaća policiju, zdravstvo, pravosuđe, centre za socijalnu skrb, odgojno-obrazovne institucije, probacijske službe. Žrtvama je potrebna neposredna pomoć i dostupna usluga i izvan radnog vremena institucija, što ponekad može nadomjestiti dostupni nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja, no ne može i nadomjestiti rad savjetovališta.
Najveći uteg međuresorne suradnje je pravosuđe, koje pod zaštitom neovisnosti rada ne ulaže napore u poboljšanje kompetencija u vlastitim redovima. Često needuciranost i nerazumijevanje problematike, nesenzibiliziranost na posljedice nasilja dovodi do neučinkovite reakcije, koje mogu biti kobne i nepopravljive (zadnji slučaj u Osijeku kada je žena prijavila obiteljskog nasilnika i isti je bio zadržan 24 sata, a dežurni tužitelj nije našao elemente za podnošenje zahtjeva za određivanje istražnog zatvora). Rijetki su slučajevi izdvojenog nasilnog ponašanja, te gotovo uvijek su institucije imale saznanja o ranijim nasilnim ponašanjima.
Učinkovita i profesionalna reakcija od strane policije, pravosuđa, svih aktera međuresorne suradnje i nulte stope tolerancije na nasilje, edukacija sudaca, policijskih djelatnika je nešto u čemu treba ustrajati. Najslabija karika u međuresornoj suradnji su upravo sudovi, a i nepostojanje državnih odvjetništva u međuresornoj suradnji je nešto što treba mijenjati.
Prema dostupnim podacima, u vrijeme pandemije korona virusom 40 posto više je prijava za obiteljsko nasilje. Samo 10 posto ukupno izrečenih kazni je izrečeno bezuvjetno, dok su sve ostale kazne uvjetne (požeško slavonski župan je dobio kaznu 10 mjeseci uvjetno, uz rok kušnje od 2 godine).
Žene su obeshrabrene u prijavi nasilnika jer smatraju da ih sustav nedovoljno štiti, da novčane kazne ne rješavaju problem i opterećuju ionako ograničen obiteljski budžet, a ne stvaraju promjene u nasilničkim ponašanjima. Suci nisu skloni izricanju težih kazni, obveznih liječenja ili pohađanje psihosocijalnog tretmana počinitelja. Stručnjaka za provedbu psihosocijalnog tretmana počinitelja nema dovoljno, te u nekim regijama, primjerice Požeško slavonskoj županiji ih uopće nema.
Sa adekvatnim kaznama koji donose promjenu u životu nasilnika će rasti i povjerenje žrtava u pravni sustav, te ojačati kapacitete žrtve za prijavu nasilnika. Nasilna ponašanja nisu izdvojena i ne radi se samo o jednom obliku; psihičko, fizičko, ekonomsko, seksualno nasilje ili uznemiravanje, međusobno su povezana i radi se u puno slučajeva o višestrukom nasilju. U javnom prostoru dominira termin obiteljsko nasilje, no treba govoriti i o različitim skupinama koje doživljavaju nasilje, bilo da se radi o djeci, ženama ili starijim osobama, što uključuje i različite pristupe.
70 posto je žena zastupljeno u zdravstvenom sustavu, sustavu socijalne skrbi, odgojno obrazovanom sustavu i uslužnim djelatnostima. Veliki broj žena koje su na prvoj liniji obrane u pandemiji korona virusom doživljavaju nasilje kod kuće, što je nedopustivo. Svako progovaranje o nasilju senzibilizira javnost, a može i potaknuti žrtvu na prijavu nasilnika, što je prvi i najteži korak, a onda je na državi da joj pruži zaštitu.
