U cijelosti prenosimo priopćenje saborske zastupnice Martine Vlašić-Iljkić:

Stope upisa u dječje vrtiće u razvijenim jedinicama lokalne samouprave su i do pet puta veće od onih u najmanje razvijenim pa tako neke jedinice lokalne samouprave bilježe rast upisa veći od 75 %, a drugi jedva dostignu upis od 30 %. Prema podacima Unicefa stopa obuhvaćenosti u programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (3 godine – 6 godina) u Požeško – slavonskoj županiji je 38,5%, Brodsko – posavskoj županiji 31,3%, a primjerice u Istarskoj županiji 78,6% ili Primorsko – goranskoj županiji 74,2%. Prema Nacionalnoj razvojnoj strategiji do 2030. godine, obuhvat djece od četvrte godine do početka obveznog obrazovanja (predškolski odgoj i obrazovanje) trebalo bi se povećati na 97 %.

Podaci govore upravo ono što znamo - o neravnopravnosti i nejednakoj dostupnosti vrtića svoj djeci u Republici Hrvatskoj svakodnevno svjedočimo u svom okruženju. Svi poznajemo u svom susjedstvu roditelje koji nisu dobili mjesto u vrtiću i osjećaju se kao građani drugog reda – jer svako dijete treba imati pravo na vrtić. Unatoč izgradnji novih vrtića iz Programa ruralnog razvoja ili drugih izvora financiranja, vrlo često u tim istim vrtićima nema dovoljno mjesta za upis sve djece u vrtiće. Liste čekanja su dugačke ali i dugotrajne. Tako roditelji mogu čekati godinama, proći cijelo rano odrastanje djeteta, sve do predškolskog odgoja, a on svoje mjesto nije uspio dobiti.

Primjerice, u Gradu Požegi, su liste čekanja za upis u gradski vrtić godinama 150-200 djece. Svakodnevno slušamo o spremnosti lokalne sredine za financiranje boljih uvjeta za djecu i zaposlenike, a vrlo često zapravo prioriteti lokalnih čelnika govore drukčije. Sada već imamo trećeg gradonačelnika koji moli za strpljenje roditelje, a godine prolaze. Imali smo izgradnju montažnog vrtića u Požegi, izjave Neferovića da se isti može nadograditi, ukoliko bude potrebno, uvjeravanje Puljašića da će riješiti problem no godinama poslije ipak imamo izjave da nije moguće nadograditi postojeći objekat, te da se planira izgradnja novog, na mjestu nekadašnjeg vrtića (koju lokaciju su vladajući ranije proglasili neprimjerenom i nedostatnom s obzirom na potrebe). Osim novog vrtića na Prauljama, roditelji godinama upozoravaju na stanje igrališta u Dječjem vrtiću Cvjetna livada, koje je krajnje zapušteno. Dio je ovo šireg problema i senzibilizacije lokalnih čelnika za potrebe djece. Očito da potrebe 150-200 djece nisu prioritet već godinama i njihovo djetinjstvo nije dovoljno „prineseno pažnji“ naših čelnika. Sada očekujemo novi natječaj i nove probleme, a i u tijeku je donošenje novog Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, koji je bio u raspravi u Hrvatskom saboru ovaj tjedan, te je Klub SDP-a podnio niz amandmana kojim ćemo pokušati popraviti predloženo.

Ovim zakonskim izmjenama je propisano da u skladu s potrebama djece s teškoćama u razvoju, uz odgojitelja može raditi treći odgojitelj ili jedan pomoćnik za djecu sa teškoćama u razvoju ili stručni komunikacijski posrednik. To nije u skladu sa odredbama Konvencije o pravima djeteta i Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, prema kojima se djeci s razvojnim teškoćama mora omogućiti i polaženje dječjeg vrtića. Potrebno je osigurati pomoćnika za djecu sa poteškoćama svakom djetetu, budući je preduvjet uspješne integracije djece s teškoćama u razvoju u predškolske programe osiguravanje potrebnih uvjeta i podrške. Nužno je da svako dijete ima ravnopravno pravo na pohađanje dječjeg vrtića, bez obzira na socioekonomska obilježja, zaposlenosti ili nezaposlenosti roditelja, da li se radi o djetetu sa poteškoćama ili ne.

Nezaposleni roditelji ne mogu niti tražiti aktivno zaposlenje ukoliko nisu osigurali mjesto u vrtiću, kao ni roditelj djeteta sa poteškoćama za koje ne postoji načina da pohađa ravnopravno vrtić sa svojim vršnjacima. Tako su dvostruko diskriminirani, osim što ne mogu naći posao, ne mogu ga ni tražiti jer nemaju mjesto u gradskom vrtiću, a privatni je gotovo dvostruko skuplji i naravno da im nije dostupan. U školama već postoje asistennti u nastavi, te se sličan model može uvesti i za pomoćnike u vrtiću.

Dijete koje pohađa vrtić postiže bolje rezultate u kasnijem obrazovanju, mogućnost za razvoj problema u ponašanju je manja, odnosno ranije se prepoznaju razvojne potrebe, što utječe na ranu detekciju i mogućnost rane intervencije, kao i općenito doprinosi se socijalnom uključivanju djeteta u zajednicu. Državni pedagoški standard se mora strogo poštovati, ne smije ga se stavljati izvan funkcije, a i ovako je previše djece u skupinama na dva odgojitelja, koji se poklapaju dva do tri sata u danu. Ostalo su sami s 20 i više djece. Po novom prijedlogu Zakona učitelji razredne nastave bi mogli raditi u vrtiću te s par ispita razlike postati odgojitelji. To je jedini slučaj gdje se sa par ispita može promijeniti profesija. Smatramo takav prijedlog degradiranje struke i nije način kako nadomijestiti manjak odgajatelja.

Naša djeca su naša budućnost i ulaganje u njih određuje i budući razvoj zajednice. Ne smijemo dopustiti da zbog nemara i nedovoljne senzibilizacije lokalnih čelnika prolaze djetinjstva naše djece. Ravnopravnost i jednaka dostupnost usluga svim građanima treba biti prioritet kao i zalaganje za bolje uvjete i uspješniji rad odgajatelja i svih drugih radnika.