Umirovljeni nastavnik Andrija Runje priprema svoju treću zbirku poezije
FOTO: 034 portal
Andrija Runje, umirovljeni nastavnik hrvatskog jezika i povijesti te knjižničar u osnovnim školama u Badljevini i Pakracu iza sebe ima već dvije objavljene zbirke poezije, a trenutno priprema i treću.
Premda je umirovljeni nastavnik te dugogodišnji voditelj i član Šahovskog kluba Pakrac - Lipik, gospodin Runje je itekako aktivan na društvenom polju djelovanja pa se tako i u svojem devetom desetljeću života aktivno bavi pisanjem poezije.
Poezijom se bavio još u gimnazijskim danima, a prvi puta se u javnosti pojavio 2009. godine zbirkom pjesama „San i java na šahovnici“ u kojoj je na poetski način prikazao različite zgode i nezgode te tipične situacije na šahovskoj ploči i oko nje.
Inspiraciju za svoju drugu po redu zbirku pjesama „Putevima Domovinskog rata i druge pjesme“ pronašao je u događajima i ličnostima iz Domovinskog rata u pakračkom i lipičkom kraju i u Hrvatskoj općenito, u susretima prve generacije maturanata našičke gimnazije koju je pohađao, u vlastitoj bogatoj nastavničkoj i pedagoškoj praksi, u aktualnim društvenim zbivanjima, kao i u životu općenito.
priprema treću zbirku epske poezije „U mreži čarolije“, svojevrsnu poeziju ljubavi i mudroslovlja u kojoj je pokazao „da zna voljeti članove svoje obitelji i učenike, kućne ljubimce, šahiste diljem svijeta, sugrađane i Domovinu“, kako je u recenziji ove najnovije zbirke naveo prof. Miroslav Lovčanin.
S obzirom na to da već treću godinu traju arheološka istraživanja lokaliteta starog grada Pakraca i srednjovjekovne utvrde, donosimo Vam prigodnu pjesmu Andrije Runje.
Bedemi su šaptom pali
Utvrdu su ovu podignuli
ivanovci i templari,
hrabri vitezovi,
njeni gospodari.
Oni su joj dušu dali,
branili ju i čuvali.
Sa bedema njenih ponosno se
sedam kula uzdizalo,
što je starom gradu
sigurnost davalo.
Zidine su ove snažne
stoljećima bile važne.
One bjehu neprobojna brana
za svakog dušmana.
Ponosno se uzdizale,
Pakracu su dušu dale,
vrijedno znamenje su bile,
živu povijest svjedočile.
U borbama i u miru
mijenjale su gospodare,
dobivale sasvim nove,
ispratile one stare.
A u svojim tvrdim zidovima
pružale su utočište
i hrvatskim banovima.
U srednjemu vijeku
kovao se u Pakracu novac
nadaleko poznat
slavonski banovac.
I dok su se u Pakracu
smjenjivali razni gospodari,
oni, na nesreću, ne bijahu
ovim vjernim bedemima
odgovorni, savjesni čuvari.
Mjesto da ih obnavljaju,
oni su ih zapustili.
Da ih zub vremena urušava
nemarno su dopustili
i na kraju te balade
do temelja razrušili.
I tako su gospodari,
u nehaju svome,
postali grobari.
Bedemi su tako šaptom pali,
obranit se sami nisu znali.
Nije bilo vitezova da ih
od propasti sačuvaju.
Danas oni neke nove
vitezove prizivaju
da im bar ostatke ostataka
na svjetlo dana iskopaju.
Ovaj grad je tako
u povijesnom i kulturnom smislu,
nepovratno dušu izgubio.
Bez bedema nikad više,
neće biti onaj ponos
ono blago što bi s njima bio.
Andrija Runje
