Antonio mora na terapije, još uvijek čeka odobrenje za prijevoz
19.03.2014.
Lidija Galić
Pregleda: 13590
Antonio Abramović s bratom Dinom
(FOTO: Lidija Galić)
Nakon gotovo četiri mjeseca Antonio Abramović došao je u svoj pleternički dom. U prosincu prošle godine doživio je tešku prometnu nesreću nakon čega je dva mjeseca bio u požeškoj bolnici, a potom u Krapinskim toplicama.
- Presretan sam. Plakao bih od sreće. Čeka me još dug oporavak, ali sve je drugačije sad kad sam među svojima. Mama, tata i brat Dino su mi jako nedostajali u bolnici - prisjeća se Antonio.
Boravak kod kuće itekako mu godi. S 40-ak kilograma koliko je imao u bolnici danas uživa u majčinoj kuhinji i udebljao se 15-ak kilograma. Kroz smijeh se prisjećaju kako prije nesreće nije volio jesti meso. Danas je sasvim suprotno i Antonio je pravi gurman.
Vrijeme provodi družeći se s bratom i prijateljima koji ga posjećuju. Uz osmijeh nam poziraju s utezima prisjećajući se kako su prije zajedno često vježbali.
Posjetio je prijatelje i nastavnike u pleterničkoj školi, a uskoro namjerava obići i školske kolege u drugom razredu Obrtničke škole gdje je do nesreće učio za stolara. Sretan je, kaže, što ga nisu zaboravili. Nedavno su za njega organizirali već drugu humanitarnu akciju kako bi prikupili sredstva za njegovo liječenje.
U prvoj su predstavnici Vijeća učenika prikupili 2.200 kuna dok je u drugoj tridesetak učenika i profesora u Zvečevu pakiralo čokolade.
-Ne znam hoću li moći nastaviti školovati se za stolara. Volio bih to, ali sve ovisi o tome hoću li se u potpunosti oporaviti jer još uvijek imam problema s desnom rukom i dosta teško hodam - kaže Antonio.
Ovih dana treba krenuti na fizikalnu terapiju. Pred njegovim je roditeljima borba s administracijom jer još uvijek ne znaju hoće li imati osiguran prijevoz.
Abramovići nemaju vlastiti automobil, a za autobusne karte nemaju novca.
- Preostaje nam jedino vlak, ali Antonio nije sposoban za to. Trebao bi pješačiti do željezničkog kolodvora, ne znam kako bi se uspio popeti i izaći iz vlaka, a tu je pješačenje od kolodvora do bolnice. Uz to su i linije vrlo loše - požalila nam se majka Fikreta.
Abramovići vjeruju da im administracija ipak neće biti prepreka na putu do ozdravljenja njihovog sina za kojeg su mnogi mislili da neće preživjeti. Ali ne Antonio i njegovi roditelji.
- U svakom sam trenutku iskreno i čvrsto vjerovala da će Antonio uspjeti. Ni sekunde nisam posumnjala u to. I kad je u Požegi ležao u komi i kad je onako nemoćan i zbunjen prevezen u Krapinske toplice. I danas vjerujem da će jednoga dana opet biti onaj isti - s puno nam optimizma govori majka Fikreta.
- Da sam barem s Tomislavom taj dan otišao na pizzu - kaže tiho Antonio. Naime, saznao je da ga je toga dana nakon škole prijatelj pozvao na pizzu. Žurilo mu se kući i otišao je stopirati. Ubrzo je gotovo izgubio život. Iako se tog kobnog dana uopće ne sjeća Antonio se boji voziti u automobilu.
- Neću nikada voziti auto. Bojim se kako ću kad krenem na terapije prolaziti kraj toga mjesta - povjerio nam se dodajući da se ne sjeća ni mladića koji ga je povezao, ni automobila u koji je sjeo te da mu je užasno žao što je vozač koji mu je stao i želio ga prevesti kući poginuo.
- Ne krivimo nikoga i teško nam je uopće o tome razmišljati. Nitko od nas ne zna kad i gdje će nas stići kakva nesreća. Nažalost, jedan je mladi život izgubljen. Naš Antonio dobio je novu priliku i ne smijemo je propustiti. Borit ćemo svim snagama da se, unatoč teškim ozljedama mozga, oporavi - poručila je majka Fikreta.
Obitelj Abramović zahvalna je učenicima pleterničke i Obrtničke škole te svim ljudima koji su za Antonijevo liječenje do sada prikupili oko 12 tisuća kuna dodajući da ni jedna kuna nije uzaludno potrošena.
