Pavica radi na sveučilištu u SAD-u: ¨Ovdje su ljudi sretniji i svatko može naći posao¨

Pavica Sheldon
(FOTO: Iz priv. kol. P. Sheldon)

31.03.2015. | Aleksandar Grlić
Pregleda: 27381

"Jedina sam koju znam iz cijele Hrvatske u Huntsvilleu, Alabami. Hrvatski pričam jedino kad zovem mamu i tatu kući", objašnjava Pavica Sheldon svoj simpatični hrvatski jezik s teškim američkim naglaskom. Pavica (rođena Jurić) je rođena Eminovčanka, "cura iz Požeštine", koja nakon završenog studija novinarstva u Zagrebu 2004. godine odlazi u SAD, magistrira i doktorira na Louisiana State University (Državno sveučilište u Louisiani), a sada predaje masovne komunikacije, oglašavanje i slične predmete na Sveučilištu u Alabami. Mlada 34-godišnja docentica je omiljena među svojim studentima, a kako i ne bi bila kad su joj glavna područja interesa društvene mreže. Naša "doktorica za Facebook" se ove godine sprema izdati i knjigu "Social Media - Principles and Applications".

- Kako sam ovdje završila? Godinu dana prije toga sam upoznala neke cure na faksu u Zagrebu. Pričale su kako bi htjele ići u SAD jednog dana. Svima nam je to bio cilj koji si ne možeš priuštiti. Otišle smo u Centar za međunarodne studije ili tako nešto. Nisam imala mogućnost plaćati školarinu, ali mi je jedna cura rekla: "Ne moraš plaćati školarinu ako dobiješ mjesto asistenta na fakultetu". Prijavila sam se na šest različitih fakulteta, mislim da su me tri prihvatila i jedan mi je obećao stipendiju. Oni to zovu "assistantships". Studiraš, oni te plaćaju, a ti radiš 20 sati tjedno na fakultetu. Dobiješ plaću, nije to bilo puno, nekakvih 1.000 dolara mjesečno. To je taman dovoljno da platiš stan i hranu. Budući da plaćaju cijeli studij, to se isplatilo. Tako je bilo za magisterij i nastavilo se na doktorat. Nisam bila jedina, većina studenata ima takvu stipendiju - objašnjava nam Pavica kako je kako je svoj još hrvatski san pretvorila u američu svakodnevnicu.

- Ovdje je sve red i disciplina. Ima puno ispitivanja, moji studenti imaju puno ocjena. Više je kao su srednjoj školi. Svaki dan imaju aktivnosti, daš im nekakav komunikacijski zadatak koji zajedno rješavaju u grupama. Ispiti su svi tijekom godine. Kad završe semestar, studenti su gotovi. Imaju 20 do 30 ocjena, šanse da padneš predmet su jako male. Sa studentima komuniciraš dnevno, imaš svoje konzultacije. Pristup između studenta i profesora nije hijerarhijski. Naši fakulteti su vjerojatno teži, mi smo morali učiti cijeli semestar za jedan ispit. Moji studenti uče dan prije ispita i još se bune kad nisu dobili A (odličan). Jedina je razlika što ovdje četverogodišnji fakultet jako malo znači. Imam puno studenata koji završe fakultet i rade kao konobari ili u trgovini, ako želiš nešto više moraš na magisterij. Tu možda 30 posto ljudi ima završen fakultet i imaš veću konkurenciju za radna mjesta - priča nam Pavica koju je američki obrazovni sustav oduševio kao studenticu, ali i kao profesoricu.





- Lukea sam upoznala na kuglanju, negdje treći tjedan kad sam došla u SAD, ne znam točno datum. Došla sam 2004. godine i upoznala sam ga negdje u rujnu. To je bilo moje prvo kuglanje u životu. Bio je stidljiv tip, Amerikanci vole egzotične ljude iz drugih kultura. Počeli smo hodati oko Nove godine i vjenčali smo se 2007. godine - priča nam kako je upoznala svojeg supruga.

- Dobro je, kuća, automobil, hrana,... Može se živjeti OK. Imam prijatelja iz različitih dijelova svijeta, Amerikanaca, Turaka, iz Latinske Amerike. Često izlazimo, ali sve je dosta organizirano. Nije kao kod nas da se ljudi spontano druže u kafićima, to mi dosta nedostaje iz Hrvatske. Nitko nigdje ne hoda, moj muž i ja, svatko ima svoj automobil. Svatko mora ići na svoj posao ili na svoju stranu. Do posla imam 10-ak minuta vožnje, ali imam blizu autocestu. Naš grad je jako dobro spojen, kroz grad imamo brzu cestu.

- Grad ima oko 180.000 stanovnika. U biti Požega ipak ne izgleda jako malo prema njemu jer nema pravi centar. Imamo mali "downtown" u koji ljudi idu kada su neki skupovi, a sve ostalo je raspršeno i nemaš osjećaj da si u velikom gradu. Nije kao New York da hodaš ulicama. Louisiana, New Orleans i njegova kultura su mi bili puno zanimljiviji. Svaka država je ovdje drugačija. Usporediti Alabamu i Louisianu je nemoguće. Huntsville jako sliči Sajmištu u Požegi, ali ima i jako puno restorana. Ljudi se sastaju u restoranima do kojih se voziš tako da nema šanse da sretneš nekoga koga poznaš kao u Požegi. Nema šetnji gradom kakve vi slikate, ali ima puno organiziranih festivala. Ljudi hodaju s djecom, ima puno događanja, svaki vikend bude neki festival, prošli vikend je bio Festival zmajeva. Jedino što je sve organizirano primjerice između 11 i 15 sati i onda je gotovo. Grad je jako prilagođen djeci - opisuje nam Pavica život u Huntsvilleu.



- Pratim sve preko interneta, sa svojima komuniciram najčešće preko Skypea, sa sestrama preko Facebooka. Kući idem najčešće svake godine po dva tjedna, ovisno o tome koliko imam vremena. Od kuće mi nedostaje jedino mamina hrana i sarma. Ne vidim nigdje za kupiti kiseli kupus. Ima jedna Ukrajinka kod koje uzmemo nekad nešto, ona ima svoj kiseli kupus. Moram nju pitati, ali mislim da ga sama kiseli jer ima svoju farmu - povjerava nam se Eminovčanka pola u šali, pola u zbilji kako joj nedostaje sarma.

Pavica ima zanimljivu vezu s još jednom uspješnom djevojkom iz Požeštine. Ivana Viani iz obližnjih Treštanovaca, koja je pretprošle godine upisala studij medicine na prestižnom Harvardu, je njezina školska prijateljica. Svijet je stvarno globalno selo ili u okolici Jakšića uspijevaju iznimno talentirane i vrijedne djevojke.

- Ja sam iz Eminovaca, a ona je iz Treštanovaca. Kad smo bile 6. razred osnovne škole, išle smo biciklima jedna kod druge. Njoj je uvijek cilj bio da bude glumica u Hollywoodu. Završile smo gimnaziju, ja sam otišla u Zagreb i jedna druga kolegica mi je rekla kako je otišla u SAD kao babysitterica. Sad je na medicini i našle smo se u Požegi pretprošlog ljeta. Zanimljivo je kako sam ja s matematičkom gimnazijom otišla studirati novinarstvo, a ona je nakon opće gimnazije otišla u SAD kao babysitterica da bi završila psihologiju i sada studira medicinu.

- Četiri godine u Alabami nisam upoznala Hrvata, a na faksu u Louisiani ih je bilo. Uglavnom su svi završili i dobili dobre poslove. Bilo je isto puno ljudi iz BiH i Srbije. Kampus našeg sveučilišta nije toliko velik, ima negdje 7.500 studenata, ali je dosta snažan u tehnologiji. Sveučilište u Louisiani je pak veliko sveučilište sa skoro 30.000 studenata, veće od Požege. Ovdje se trenutno radi da dobijemo što više studenata. Imala sam osjećaje da je u Hrvatskoj cilj profesora bio srušiti studenta. Ovdje je cilj da svaki student uspije. Nama administracija kaže da moramo pomoći svakom studentu da prođe. Morate imati visoka očekivanja, ali morate im i pomoći. Na kraju semestra studenti nas ocjenjuju. Ne možeš bez razloga biti zločest prema studentu. Na početku semestra jasno kažeš "Ovo je što se kod mene dopušta, a ovo ne može biti". Studenti te isto poštuju, ali moraš i ti njih. Nema izgovora tipa "Imam grozan dan". Naši dodiplomski studenti isto puno plaćaju, moraš im nešto dati zauzvrat.



- Jako volim svoj posao. Osim njega uživam u izlascima van, shoppingu, kuham svaki dan, kod kuće imam cvijeće. Radimo svakakve stvari, nije baš da radim od jutra do mraka. Cijeli ovaj tjedan sam imala slobodno, na posao ne idem do poslijepodne. Kad imaš doktorat, imaš i bolju plaću i bolje uvjete. Imam svoj ured, od fakulteta sam dobila i računalo za rad od kuće, za dva tjedna idem u Floridu na konferenciju, za mjesec dana u Puerto Rico. Bila sam u Londonu, Kanadi na konferenciji.

- Normalno je da se navikneš kad si negdje jako dugo, ali bilo mi je jako teško kad sam došla. Prva godina bi mi je bila "koma", cilj mi je bio vratiti se. Plakala sam svaki dan i onda se navikneš. Volim ono što radim, našla sam se u tome. Ma volim sve, volim ovaj način života. Ljudi su sretniji, nisu opterećeni. Pozitivniji su. Ovdje svatko može dobiti posao. Posao u struci je teže naći, ja sam se zbog posla morala seliti u drugu državu. U ovom gradu možeš drugi dan raditi, svaki dan može se dobiti posao u "fast-foodu". Dobiti posao u vrlo specifičnoj struci, pogotovo društvenoj je ipak jako teško. Ovdje su svi inženjeri i to određene vrste jer živimo blizu NASA-inog centra . Svi su u svemirskim tehnologijama - nastavlja Pavica.

- Međunarodna razmjena nije dobra ideja, to je J-1 viza. Treba ići na F-1 vizu koja je studentska viza. Ovdje svi dodiplomski studenti rade 20 do 30 sati tjedno. Mi ih još očekujemo na nastavi jer izgube bodove ako one dođu. Poslije nastave svi konobare negdje ili rade u trgovini. Svi dodiplomski studenti imaju i studentske kredite. Hrvatima bih preporučila da završe dodiplomski i da prijave za magisterij uz assistantships. Idite na državna sveučilišta, a ne na privatna i skupa sveučilišta koja imaju reputaciju, ali moraš uzeti kredit, bit će vam nemoguće bez njega - daje na Pavica na kraju par savjeta studentima iz Požeštine koji žele studirati u SAD-u.



Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI