¨Iživljavali su se na meni, radili što su htjeli. Pravda neće biti zadovoljena¨

Ljiljana Vukojević
(FOTO: Ankica Vinter)

16.01.2015. | Ankica Vinter
Pregleda: 18320

"Mislili smo da nas neće odvesti jer smo stari, no pokupili su nas. Prvo su nas potjerali u Kovačevac gdje smo ostali 8 dana. Došao je Milan Martić i rasporedio tko gdje ide. Neki su poslani autobusom za Staru Gradišku, a nas šestero je odveženo za Bučje", prisjeća se Lipičanka Zlata Kranjčić kako je 1991. godine završila u zloglasnom logoru.



Na današnji dan prije 23 godine na pakračkoj Gavrinici obavljena je razmjena posljednjih zarobljenika iz logora u Bučju nedaleko Pakraca čime je došao kraj patnji i stradanjima za mnoge. Od 1995. godine, otkada je osnovana Udruga civilnih invalida i stradalnika Domovinskog rata svake godine u uz potporu gradova Pakraca i Lipika održava se komemoracija za sve stradalnike logora Bučje.





- U logoru smo bili dva mjeseca. Uvjeti su bili strašni. Muškarce su većinom tukli. Životarili smo s jako malo hrane i čašom čaja. Teško je bilo ženama koje su imale mjesečnicu, bile su prisiljene trgati čarape, podsuknje, svakako su se jadne snalazile. U malenoj sobici nas je bilo 13. U toj prostoriji je bio mrak jer su nam prikrili prozor. Kako ne bismo jedna drugu pogazile, morale smo pipati oko sebe. Tih dva mjeseca je dugo trajalo. Napokon je došla zamjena zarobljenika. Zavezanih očiju smo potjerani u kamione i odvezeni za Gradišku. Danas, prisječajući se tog vremena, ja spavam par dana pred ovaj događaj. Politika je kriva što ti ljudi još nisu kažnjeni za svoja zlodjela - dodaje Zlata Kranjčić.



- Radio sam u Komunalcu Pakrac na vodovodu. Kada su nam neprijatelji počeli zatvarati vodovod od Šumetlice, morali smo biti dežurni i provjeravati šahte. Taj dan 17.8. sam ja bio dežuran, naletio sam na njih i odvezli su me u Grđevicu. Tamo sam bio dva tjedna, kasnije su me prebacili na Bučje gdje sam ostao do 16. siječnja. Pet mjeseci sam bio zarobljen. Svaku minutu sam čekao da me ubiju. Preda mnom su zaklali dva moja prijatelja, morao sam nakon toga čistiti krv. Ja znam ljude koji su činili zločine. Neke smo uspjeli smjestiti u zatvor, ali većinom su pobjegli. Kada sam se vratio kući imao sam 37 kilograma. Imam teško oštećenu kralježnicu i sedam polomljenih rebara. Više od mjesec dana nisam išao na wc jer u logoru nismo imali što jesti. Na nas četvero podijele žlicu masti i svakom po šnita kruha za cijeli dan, a navečer su nam znali dati što njima ostane od hrane – ispričao nam je svoju priču Franjo Glazer iz Filipovca.

- Izgubila sam pojam o vremenu. Iživljavali su se na meni. Napili su me i silovali. Govorila sam im: "Molim vas, nemojte" i ponavljala. Ali, oni moje riječi nisu doživljavali. Dolazili su po mene kad su htjeli i radili što su htjeli. Mislim da pravda neće biti zadovoljena. Osjećam golemu količinu mržnje i ne mogu oprostiti. Ali živa sam, moja djeca su živa i da mi netko da milijune moj osmijeh i moje veselje mi nitko više ne može vratiti. Ja ne mrzim Srbe, mrzim zločince – uz veliku tugu povjerila nam se Ljiljana Vukojević, još jedna nevina žrtva zvjerstava u ovom logoru.

Požeško-slavonski župan Alojz Tomašević i pakrački gradonačelnik Davor Huška pozvali su sve koji imaju bilo kakvih saznanja o tome gdje se nalaze grobovi nestalih ili bilo kakve informacije o ljudima koji su sudjelovali u zločinu u Bučju, da ih bez straha daju policiji ili Ministarstvu branitelja.



Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI