Kako sam postala sponzoruša (18+)
23.06.2013.
Mala Vražica
Pregleda: 21011
Sponzoruša
(FOTO: Ilustracija)
UPOZORENJE: Ova priča je fikcija i nema veze sa stvarnim osobama i događajima. Svaka sličnost je slučajna. Nije za maloljetne osobe.
Evo sjedim danas popodne u kafiću u pješačkoj zoni. Sunce ne samo da je pripeklo, nego nas sve pokušava spržiti. Taman da postanemo papaline pa da nas netko s glavama, poškropljene limunom, slasno pojede. Ali, da se vratim. Sjedim ja dakle na tom suncu, znoj mi curi, ali ne dam se. Ne idem doma i gotovo. Jer volim gledati ljude. Da, strašno ih volim promatrati. Tako da ne shvate. Gledam i smijem se. Smijem se ne dvoličnosti, ne troličnosti, nego ja to kažem - bezličnosti. Eto jedan par nasuprot mene.
Drže se za ruke, miluju se. Njegova ruka svako malo klizne na njezinu haljinicu. U kolicima pokraj spava njihovo dijete. Ma idila! Sretna sam zbog njih! Baš sam sretna! A onda se uključi taj moj mozak i počne vrtjeti film... Tri mjeseca unazad, neka fešta. Ljudi se okupili, nekakvo društvo, sve sami lokalni tajkuni, mašu lovom gdje stignu. I taj tata, suprug kojeg sada gledam u kafiću, i on je na fešti. Nek se zabavlja, meni ne smeta!
Par stotina kuna i bonovi za mobitel
I zabavio se... Nakon nekoliko flaša piva, a ja bila trijezna pa brojala, pala je jedna moja frendica, takozvana frendica, više poznanica. Nije pala doslovno, pala je na njega. S njim. Ne znam. Nisu mi bitni detalji. Pala je za nekoliko stotina kuna. Sve mi ispričala istu noć. A kad je popila, jezik se razvezao. Cvjetala je kao mala trešnjica u proljeće. Gledala ga s divljenjem. Kao, dobro se ljubi. Pa, ako je toliko očarana njegovim guranjem jezika u svoja usta, valjda je dobar čovjek, tako sam si ja mislila. Eto, nastavila se moja kolegica s njim viđati, u autu, po raznim puteljcima, a mi ih imamo koliko ti srce želi i to u dobro održavanom stanju. Svaki dan dobije bon od 100 kuna jer je on „GRANDE BOSS“ (pod navodnicima - veliki poduzetnik s tvrtkom u stečajnom postupku, ali pssst, to ne pričam nigdje jer je uspio otvoriti novo poduzeće i eto, i dalje je faca), vodi je u shopping u Zagreb, na ćevape u Bosnu, na izlete po Europi (službeni putevi - čarolija poduzetništva). Taman mi se danas pohvalila kako joj je sredio posao. Sa srednjom školom, postala je neka direktorica u banci! Ma svaka čast, nemam riječi. A da ne kažem da ju je upoznao sa ženom, predstavivši je kao kćer poslovnog partnera.
Godine, godine nikako nisu prepreka. Ta njihova ljubav, ta idila teška sad već tisuće kuna, prevladala je sve granice. Njemu preko 50, njoj 20. Ma ne smetaju njoj ni njegove prosijede dlake na prsima ni brkovi. Kaže, šarmantan je. Mislim si ja, šarmantan on ili njegova lova? Ne krivim ja nikoga, ne osuđujem, ovo sve što vidim, pa to je čisto normalno. Brak u dvoje je zastario. Pogotovo ako si poduzetnik. Poslovni rejting raste s brojem ljubavnica. Eto, nisi milijunaš ako ne možeš imati nekoliko redovitih i još da koja uskoči. Ako svima ne središ posao. A da ne kažem koja si faca ako s njima i njihovim muževima (a često su udane, majke) nisi family frend. Ma ti si Bog na Zemlji. Treba ti kip postaviti.
Ja nisam takva
Eto, to si ja sve mislim dok sjedim sama na kavici. Kako su drugi normalni, a ja nenormalna. Ne želim brak baš iz ovog razloga. Da me ljubi i mazi dok nas svi gledaju, a doma da me namlati, ponižava... Fala, ako postoji za mene neki koji nije ovako normalan pa neka mi se javi. Ove normalne, sretno nesretne, ne želim. Nekako, nisu po mom ukusu.
I na kraju, nije uopće shvatio da sam ih cijelo vrijeme gledala. Usredotočen je da nam svima u kafiću pokaže tu njihovu bračnu sreću. Kako joj pomaže oko djeteta, kako je ljubi. A to što sad šalje poznanici sms kako mu se gadi, povraća, muka mu je - e pa to mu tamo neki kolega šalje poruku da odu na neki sportski događaj u onom desetom gradu.
Danas je moralno biti nemoralan
Dižem se, odlazim platiti svoj račun, sama. Ostavljam ljubav na stolicama kafića. Idem prošetati parkom i odmoriti se od ovog normalnog svijeta. Uzimam mobitel u ruku i skoro se zabijem u drvo. Taj isti tata, taj isti suprug, taj isti savršeni od moje poznanice, meni poslao poruku. Primijetio me kaže u kafiću, pita kuda sam pobjegla.
Pa, ne odgovaram. Ne znam što da napišem. Moram smisliti. Gasim taj mobitel, nastavljam šetnju. Ah, taj divni svijet. I dalje ga promatram, uočavam, razmišljam. I dalje sam glupa kokoš koja ne shvaća... Ili, možda sam prerano shvatila?
I dalje ja ne znam, jesam li glupa ili sam prerano shvatila, ali ta moja izrazito ženska strana (koja nužno ne mora biti loša), proradila je. Hodala sam parkom, pa malo hodala gradom, pa se zagledala u ledene vode Orljave, i sinula mi je ideja. U novčaniku imam 60 kuna, to bi trebala rasporediti na tjedan dana. Što znači, nema novina, nema kave, nema cigareta. Nema ničega. Brašno i jaja. Možda kruh. A s druge strane, i moj moral ne mora više biti moral. Uostalom, pa danas je moralno biti nemoralan. Rekla sam popodne, dok sam kuhala zadnju kavu i jela zadnji komad šunke – ma zašto ne? Ni prva ni zadnja.
Ulazim ja u taj legalno ilegalni posao, ali sa stilom. Unijet ću vlastita pravila igre. Odgovorila sam onako čedno na onu poruku, da ne budem sumnjiva jer sam ga neki dan oprala jezičinom u gradu. A Požega je još uvijek mali grad pa je možda i čuo pokoju riječ. Napisala sam mu: Ja nikada ne bježim. Samo odem prošetati. Sama.
Eto, a nakon što sam stisnula šalji, sklupčala sam se na krevet. Stisnula se i zaplakala. Hrabrost me napustila, kuja jedna, uvijek ode kad je najviše trebam. Sad više nema povratka. Ovo nije igra da je mogu ugasiti kad mi se više ne da. Ovo je stvarnost. Dok sam se gušila u moru svojih suza, mobitel je zazvonio.
Samo zažmiri i zamisli sebe u trgovini
Gledala sam u to čudo tehnologije kao da mi se pojavio duh pokojnog djeda. A ništa, rukavom obrisala suze, pokoji šmrkalj iz nosa i javila se. Nabacila neku varijantu maznom glasa. „Molim?“ S druge strane, hrapavi muški glas, a ja si pred očima zamišljam njegove ultra seksi brčiće kako klize po mojim usnama. Umalo sam se pobljuvala. Ali, zažmirila sam i vidjela sebe u trgovini. I to je to, totalno oglupavila. Zaboravila privremeno na ono što mi smeta. Kao i većina žena. Ona većina koja sve za lovu čini.
Skoncentrirala sam se na ono što mi govori. Uh, ovo nije lako. Želi da mu govorim tata. U seksu, da mu mazno ponavljam ove riječi. Želudac mi je u opakom rasulu, ali izdržat će, jer ako ovo ne uspije, uskoro neću imati više što jesti. Oh, obećao je pokriti sve moje troškove, apsolutno sve. To!!!! Bravo curo! Za malo bljuvotine, imat ćeš lovu! Želi da o ovome šutim. Kažem - „Tatice, ne brini, nitko neće saznati.“ Želi još nešto, da me „ševi u guzicu“. Ovo je nešto iznad mojih granica. Ne pristajem, ali lova me omekšala. Neće forsirati s time dok se ne opustim. Dobro. Pitao me kakav imam mobitel. Odgovorila sam mu istinu, mobitel star dvije godine. Nije ništa rekao. Samo mi je obećao iznenađenje.
Pitao me kada se vidimo. Moj odgovor je bio danas navečer. Ionako nemam što raditi. Za kavu više nemam. Dogovorili smo susret, u ponoć me kupi kod Privredne ovdje u Požegi.
Uopće ne mora biti loše
Strah me jako. Nemam se kome povjeriti. A ni ne smijem. Uništila bih mu ugled. Karijeru. Ne bi više spominjao nagrade i iznenađenja. Nije moj stil da pristajem na ovakvo što, i dalje me to muči, ali kad nemaš love, onda nemaš. Pristaješ na sve. Sjedila bih za lovu i na koprivama. Tako da seks s čovjekom duplo starijim od mene i ne zvuči toliko loše. Ma da, to sam ja sama sebi zabrijala u glavu da je to fuj. Možda i nije. Vidjet ću noćas kako je to. Eto, ja koja svake nedjelje u katedrali klečim u prvom redu, pristojna sam, kažu i pametna, krećem na autobus zvan avantura. Idem vidjeti kako je to kad se zaigraš sa životom.
A sad, sad stvarno idem. Treba obrijati noge, pazuhe, srediti nokte na rukama i nogama, odabrati lak, neku odjeću za lako skidanje... I da, uzet ću štikle. Ne znam baš u njima hodati, ali naviknut ću se. Valjda.
Javim kako je prošlo... Ali prvo idem potrošiti tih zadnjih 60 kuna koje imam i popiti nekoliko žestica. Trebat će mi...
