¨Poštujemo Australiju, ali uvijek smo se htjeli vratiti¨

Marija i Adam Lovrić
(FOTO: Aleksandar Grlić)

26.09.2014. | Aleksandar Grlić
Pregleda: 11910

"Tamo se ne pita što bi htio raditi, važno je da dobiješ plaću. Ovdje bi ljudi svatko svoju struku, neće ništa drugo."

Trenkovčanin Adam Lovrić je još davne 1956. emigrirao u Australiju. Njegova australska priča nije bila nimalo idilična, radio je u berbi voća, tražio je opale u pustinji, slagao crjepove. Život ga je "šutao" posvuda, a on je nekako sve trpio dok se nije vratio 1971. godine. Dočekala ga je tu i ispitivala zloglasna UDBA, ali je i oženio ljubav svoga života Mariju.

Njih dvoje sreću već iste godine traže u Njemačkoj, a zatim ponovno u Australiji. Prošli su kroz nekoliko izbjegličkih logora i radili svakakve poslove. Izgradili su lijep život u Melbourneu, no zov rodnog kraja je bio veći. Vratili su se u Požegu prije tri godine.


- Početak je za knjigu pisati. Kolega iz Rešetara i ja smo pobjegli iz vojne tvornice "Bratstvo i jedinstvo" u Novom Travniku. Išli smo do Zagreba vlakom bez karte. Onda smo preko Jesenica došli u Austriju gdje su nas smjestili u jedan pa drugi zavor pa u logor u Salzburgu. Registrirali za emigraciju u Kanadu budući da je on imao tamo ujaka, međutim za Australiju su papiri došli prije. Putovali smo 56 dana brodom iz Trsta. Išli smo oko Afrike budući da Naser nije dao Englezima prolaz kroz Sueski kanal - prisjeća se Adam.




- Prvi posao mi je bilo branje krušaka u australskoj pokrajini Victoriji. Poslije toga sam se vratio u izbjeglički logor na granici Novog Južnog Walesa i Victorije. Kad sam došao 1957. godine, to je bila najveća financijska kriza u povijesti. Drugi posao je bio šest tjedana branja grožđa. Drugi najveći rudnik bakra je tada otpustio 130 radnika. Nisam znao kamo ići. Poslije sam slagao crijep u ciglani. Canberra je tad bila minijaturna, imala je samo zgradu vlade i par kuća. Na mjestu gdje je danas zgrada Vlade tada je bio hostel gdje sam prijateljima platio smještaj. Onda sam kupio automobil i s dvojicom kolega otišao 4 tisuće kilometara na sjever. Išli smo brati šećernu trsku. Došli smo prerano, nije bilo za sjeći i malo po malo smo produživali Ford Angliom kroz pustinju gdje si mogao umrijeti samo tako. Kad ostaneš bez vode, ostao si bez glave - nastavlja Lovrić.





- Ovo je mjesto gdje sam bio pola godine, a četiri mjeseca sam bio na plaži. Nisam imao gdje živjeti, nisam imao novca za put. Tu me je spasio jedan prijatelj Međimurac. Ovdje smo bili u Adelaideu kada smo 1962. godine osvojili prvo mjesto i došli u najveću ligu Victorije. Četiri godine sam bio menadžer Croatije iz Melbournea. Volio sam nogomet, ali sam izgubio koljena na berbi grožđa. Ova je kad sam išao tražiti opale u pustinji. To je bilo 1966. godine. Ma ja sam svagdje bio - pokazuje nam svoj život na fotografijama.





Hrvatsko proljeće 1971. godine je u njemu uzburkalo želju za povratkom u Trenkovo, no prilike nisu bile dobre. U Dravogradu na granici Slovenije i Austrije ga zaustavlja policija, a u Trenkovu ga traži UDBA. Adam se ženi za svoju veliku ljubav Mariju i iste godine sele u Njemačku.

- Australija mi je dosadila. Poštujem je jer nam je dala zaleđe, ali ljubav prema njoj nisam imao. Ovo je moja zemlja. Svake godine smo govorili "Dogodine, ako Bog da, u Hrvatskoj smo." Sada kad mogu, mnogi neće doći, a kad nisu mogli onda su htjeli. 1971. godine sam riskirao. U Dravogradu sam htio istući policajce kako su me dočekali. Sjedala su mi vadili iz automobila. Čim sam došao u Požegu došla me tražiti UDBA u Trenkovu. Bio sam najmanje sat i pol na ispitivanju pred načelnicima SUP-a- za Požegu i Slavoniju - prisjeća se.

Lovrići 1976. godine ponovno sele u Australiju gdje Adam nalazi posao u tvornici autodijelova, a Marija radi u tekstilnoj industriji. Njihova velika želja je povratak u Hrvatsku. Čekali su da Marija ode u mirovinu. Odluka nije bila laka jer su im tamo sin i unuci. Uspoređuju život u Hrvatskoj i Australiji.

- Ovakvih zemalja nema puno da mogu imati sve od poljoprivrede do brodogradnje i turizma, ali ne znamo voditi državu. Izborimo sve u ratu, ali ne znam voditi ustanove. Uvijek se kritizira: "Krade ovaj, krade onaj." Jesmo li mi takav tip naroda da samo krademo? U Australiji su Hrvati itekako vrijedni, imamo najmanje tri-četiri čovjeka među multimilijunašima. Tamo nikad nisam sjeo u kafić za sve svoje godine jer se radi. Imao sam hotel preko puta kuće. Došao je moj prijatelj iz Velike koji živi u Canberri i pozvao me na pivo. Rekao sam mu: "Ne znam ni gdje se ulazi", a živim 300 metra dalje - priča Adam.

- Ovdje čim se sastaneš s nekim, kažu: "Ajde, idemo na piće". Tamo se možda slučajno sretneš u kupovini s nekim i pozdraviš kratko, svi žure. Ovdje se za sve ima vremena. Kad vidim ovdje prugu i vlak, vratim se četrdeset godina u prošlost. Sin nas je pitao zašto ne idemo na more, ali tamo bismo bili veći stranci nego u Australiji. Ni za što ne bismo mijenjali Slavoniju. Kad se sastajemo, svatko pita: "Jesi li bio kod kuće?". Imaš možda kuću roditelja ili djedovu, to nije tvoje, ali opet kažeš da ideš kući. Iako ti je zgrada tamo, tu ti je dom - dodaje Marija.

- U Hrvatskoj ako nisi završio fakultet, kao da nisi išao u školu. Previše se školujemo, a nemamo se gdje zaposliti. Političari tjeraju mlade da se što dulje školuju da im ne moraju tražiti posao. Oni koji su dobili stipendiju, trebali bi imati osigurano radno mjesto. Imamo školovanu djecu. Plačem kad vidim Hrvate koji su tako napredni, a onda se po kantama traži hrana. Znam da mladi žele ići van, ali to nije ono što oni očekuju. Nigdje ih ne čeka crveni tepih. U cijelom svijetu je tako, nema posla ni u Njemačkoj kao nekada - poručuju Adam i Marija.



Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI