Požežanka igra u Francuskoj: ¨Ne zaboravljam svoje korijene¨
19.08.2014.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 14131
Tamara Horaček
(FOTO: Iz privatne kolekcije T. Horaček)
"S manje od 2 godine sam otišla u Split, s 3 u Ljubljanu pa u Beč, a kasnije sam završila u Francuskoj gdje živim više od 10 godina, ali uvijek sam dolazila kod djeda i bake u posjet u Požegu".
Rođena Požežanka Tamara Horaček jedna je od najperspektivnijih mladih rukometašica u Francuskoj. Na svjetskom juniorskom prvenstvu koje se odvijalo prošlog mjeseca u Hrvatskoj, osvojila je s francuskom reprezentacijom 5. mjesto. Tamara živi u Metzu na sjeveroistoku Francuske i igra za istoimeni prvoligaški klub, jedan od najtrofejnijih u ligi.
- Dobila sam državljanstvo tri dana prije početka svjetskog prvenstva. To je bilo nešto neočekivano, nisam mislila da ću ići. Bila sam jako sretna iako je teško svaki drugi dan se skoncentrirati na novu utakmicu. Išla sam na pripreme s reprezentacijom, ali kad je pravo prvenstvo to je osjećaj, srce kuca, malo sam i zaplakala na himnu. Ne zaboravljam odakle sam, ali nikad nisam imala priliku igrati za Hrvatsku i borila sam se ipak za sebe i za Francusku. Za rukomet mi je bolja Francuska, ali pratim što se događa u Hrvatskoj, tamo sam ipak rođena i to se ne zaboravlja - kaže nam Tamara koja je u borbi za peto mjesto zabila Rumunjkama sedam golova.
Jabuka ne pada daleko od stabla. Njezina majka Vesna s hrvatskom reprezentacijom je bila srebrna na Mediteranskim igrama također u rukometu. Igrala je za vrhunske klubove poput Krima, Hypa i Metza u kojem sada igra i njezina "Tammy". Tamara je tako od malena promijenila četiri države i naučila pet jezika, ali nikad nije zaboravila korijene.
- Hrvatski jezik koristim često, ne želim ga zaboraviti. Trebam ga kad se čujem s tatom, prijateljima i rodbinom. Uvijek trebamo sačuvati to odakle dolazimo, ne smijemo zaboraviti. Tako me je mama naučila. Mama mi je rukometašica, tata košarkaš, a ja sam htjela biti odbojkašica. U Sloveniji su mi rekla da sam visoka, ali premlada i tako sam započela trenirati rukomet sa šest godina.
Uči i trenira po 15 sati dnevno. Moto joj je: "Rad, rad i samo rad". Nakon sportske gimnazije upisala je studij bankarstva, ali rukomet joj je na prvom mjestu.
- Igram s prvom ekipom, ali ugovor je još juniorski. Iduće godine trebam potpisati profesionalni. Škola, stan u kojem živim s cimericom i menza su nam osigurani od strane kluba. Sad sam upisala bankarstvo i idem dva tjedna u školu pa dva tjedna na praksu. Ne želim da mi fakultet propadne jer sportska karijera traje do 35. godine. Radni dan mi izgleda ovako: u Utorak se budim u 8 sati, u školi sam do 11, do 13 sam u teretani. Do 14 sati ručam, pa sam do 16 u školi, imam pola sata pauze pa dva sata treninga i onda učim, ako imam test do ponoći, a inače do 22 sata. Imam jako malo vremena za bilo što osim za učenje i rukomet. To je jako teško, pogotovo vikendom kada odlazimo igrati dalje, a Francuska je jako velika. Kad nas prijatelji zovu van, kažemo im: "Ne možemo, sutra imamo utakmicu". To je puno odricanja, ali sve će se to vratiti - opisuje nam Tamara.
- Sa sportskom gimnazijom smo osvojili prvenstvo Francuske, bila sam i prvakinja do 18 godina. Prošle godine smo bile prve u skupini s rezervnom ekipom, nadam se da ćemo ove godine biti prvakinje u prvoj ekipi. Metz je 15 ili 16 puta bio prvak Francuske. Moj je san igrati s francuskom reprezentacijom protiv Hrvatske. Treneri seniorske reprezentacije već pričaju s nama. Nadam se tome, treba se samo raditi. Rad, rad i to će biti to.
- Sad već godinu dana nisam bila u Požegi, ali dođem svake godine na tjedan-dva da vidim tete i oca Tihomira koji radi u Zagrebu, ali je kod kuće preko vikenda. U Požegi mi se najviše sviđaju izlasci. Ovdje nema naše glazbe, ćevapa, sve naše mi nekako nedostaje. Kad dođem u Požegu, cijeli dan sam vani, imam dosta prijatelja, često se zovemo i uvijek me pitaju: "Kad dolaziš?". U Francuskoj nema kave dopodne, na piće se izlazi tek navečer i samo preko vikenda jer svi rade, ali se s prijateljima druži po restoranima. U Požegu ću ove godine vjerojatno doći u prosincu - kaže nam rukometašica pa dodaje na kraju:
- Ljudima u Hrvatskoj bih poručila da ne gledaju previše oko sebe i brinu za ostale. Treba se prvo pobrinuti za sebe. Borite se, ali i družite, jer ne znamo što nas čeka u životu.
