Zbog dečka sam oboljela od anoreksije, 1. dio

Dijeta - ilustrativna fotografija
(FOTO: Ilustracija)

22.03.2014. | Sanja Petričević
Pregleda: 10421

Za mene je Filip bio savršen dečko. Dvije godine stariji od mene, zgodan, tamnokos, sportaš, zabavan i beskrajno sladak. Sve cure na školi bile su lude za njim. Razumije se kako ni ja nisam bila iznimka. Onoga jutra kad me nekoliko minuta prije prvog zvona potpuno neočekivano zaustavio na školskom hodniku od silnog sam uzbuđenja gotovo izgubila dar govora.

- Bok Lea, vidim, kupila si novi Ok? – ležerno mi se obratio baš kao da smo si nas dvoje najbolji prijatelji na svijetu.
- Aha, otkud znaš? – glupavo sam upitala zajapurivši se poput paprike. Koliko god da sam se trudila, nisam se mogla prisjetiti da me Filip sve do danas uopće pošteno i pogledao, a kamoli mi se obratio. O tome da mi je nekim čudom znao ime da i ne govorim.
- Pa držiš ga u ruci. Posudiš mi da ga prelistam? Vratim ti pod velikim odmorom – pomalo smeteno je odgovorio. Shvativši da je u pravu i da u ruci doista držim najnoviji primjerak omiljenog časopisa za tinejdžere ako je to uopće i bilo moguće, pocrvenjela sam još jače. Unatoč tome kao hipnotizirana nastavila sam prelaziti pogledom po tim predivnim tamnim kovrčama i punim seksi usnama, iliti, bolje rečeno, proždirati ga pogledom. Kad se nekoliko trenutaka kasnije upitno zagledao u mene, napokon mi je pošlo za rukom odlijepiti pogled.
- Oh, da, naravno, izvoli – promucala sam gurnuvši mu u ruke časopis a zatim se obuzeta sramom poput zadnje glupače okrenula na peti i odjurila u razred koliko brže su me noge nosile.

- Stara, nećeš vjerovati, ali pogodi s kim sam maločas razgovarala na hodniku – euforično sam upitala svoju najbolju prijateljicu Antoniju čim sam se zavalila u stolicu pored nje.
- Nemoj mi samo reći da si se ulizavala profi iz kemije kako bi ti progledao kroz prste a sve u svezi kolca koji si popušila prekjučer – u svom stilu, pomalo nezainteresirano je odgovorila Antonija usput pomno pregledavajući svoje savršeno lakirane nokte.
- Ma kakvi! Što ti je? Filip, u pitanju je Filip – uzbuđeno sam joj objavila na što je moja prijateljica u nevjerici raširila oči.
- Što to moje uši čuju? Filip kažeš? – trenutačno se sva pretvorila u uho. - Pričaj, što čekaš?!
- Kad bolje promislim, nema se tu što puno za pričati. Zamolio me da mu posudim novi Ok kako bi ga prelistao – u neprilici sam pojasnila slegnuvši ramenima.
- Samo to? Sigurna si? I nije ti baš ništa rekao ili makar samo nabacio što bi moglo upućivati na to da te namjerava pozvati na spoj? – pomalo razočarano je upitala kada sam umjesto odgovora zavrtjela glavom.
- Ajooj! Baš šteta. A oduvijek mi se činilo da se Filip pali na tebe – zamišljeno je nastavila.
- Molim te, ne budi smiješna. On da se pali na mene? Ako me još uvijek vid dobro služi on je taj na kojeg se pali barem polovica ženske čeljadi ove škole. Što ću mu ja? Glupost! – odbrusila sam premda me Antonijina opaska o Filipovom potencijalnom zanimanju za mene natjerala da porumenim od zadovoljstva.
- I to što kažeš – na moju veliku žalost moja se prijateljica relativno brzo složila sa mnom. Unatoč svemu doživjela sam to kao pljusku i najradije bih je odmah bila zadavila. I to mi je neka najbolja prijateljica! A što sam ja to prema njezinom cijenjenom mišljenju? Čudovište iz močvare? Grbavi zvonar crkve Notre Dame, koji vrag? I što mi uostalom nedostaje da ne bi mogla postati curom jednom Filipu? – ljutito sam pomislila, no nisam to željela izreći naglas. Znala sam da bi se naljutila na mene. Nakon što se Antonija ponovno vratila inventuri svojih noktiju, nije mi preostalo ništa drugo već teško uzdahnuti i na brzinu preletjeti gradivo od zadnji put kad sam već to propustila napraviti kod kuće.


Došao je i veliki odmor. Za razliku od Antonije, koja je ostala sjediti u razredu, odlučila sam izaći na hodnik kako bih malo protegnula noge. Gotovo da sam zaboravila na Filipa i najnoviji broj Ok-a koji sam mu posudila kad mi se on odjednom prikrao s leđa.
- Izvoli! Bilo je vrlo prosvjetljujuće doznati kakvu je jaknu ove zime na skijanju nosila Miley Cyrus. Ili pak, s kojom dijetom i koliko dekagrama je izgubila Beyonce od prošlog broja. Samo se šalim. Hvala ti – nasmijao se pružajući mi časopis kad sam se zbunjeno zabuljila u njega.
- Nema na čemu. Ovaj, želim reći, i drugi put. A sad me ispričaj, žurim – glupavo sam izvalila prvo što mi je palo na pamet.
- A kamo to, ako smijem upitati? Odmor još uvijek traje. Mislio sam.. – nesigurno je započeo na što mi je srce instiktivno poskočilo od uzbuđenja.
- Ako nemaš ništa drugo u planu mogli bismo danas poslije škole otići na sok, sladoled, kolače ili što već želiš – napokon se ohrabrio, a meni se učinilo da dobro ne čujem. Moj Bože, zar on to mene upravo poziva na spoj? Molim te, daj da je tako! Molim te – preklinjala sam u sebi usput mijenjajući boje poput semafora.
- Sok će biti u redu – jedva da sam se usudila odgovoriti bojeći se da bi sve ovo mogao biti tek predivan san iz kojeg ću se svakog trenutka probuditi.
- Izvrsno. Poslije nastave te čekam ispred škole – izgledao je kao da mu je odlanulo u što sam doista teško mogla povjerovati.


Nitko nije bio sretniji od mene kada smo samo nekoliko dana kasnije Filip i ja prohodali. Unatoč tome, izjedao me crv sumnje i gušila nesigurnost. Neprekidno me mučila misao da ga ne zaslužujem i da je on puno zgodniji, bolji i pametniji od mene. Nisam se mogla načuditi kako to da je takav savršen dečko, sportaš bez grama viška i pored svih onih zgodnih, dotjeranih cura na školi izabrao baš mene. Satima bih se promatrala u ogledalu i umjesto skladno građene cure kakva sam uistinu bila, vidjela sam debeljucu. Hvatala me fobija da će me Filip ostaviti zbog moje debljine. Vjerovala sam da mu se prijatelji zacijelo rugaju što je s rugobom poput mene. Čak me i Antonija uvjeravala da govorim gluposti.

- Daj Lea, stvarno pretjeruješ. Doista ne znam otkud ti ta glupa ideja da si debela. Po meni bi bez problema čak mogla još nabaciti koji kilogram – pokušavala me prizvati k pameti, no nisam se dala.
- Mooolim? Što trabunjaš? Debela sam i pod hitno moram smršavjeti inače će me, u to sam sigurna, Filip uskoro ostaviti – opsesivno sam ustrajala u svojoj odluci.

U početku dijete koju sam si zadala kako bih izgubila taj neki umišljeni višak još uvijek sam se ponašala koliko-toliko razumno. Izbjegavala sam gazirane sokove i slatkiše, ali već ubrzo, na vlastitu štetu, postalo mi je jasno da takvim režimom prehrane baš i neću previše postići. Kad sam otprilike mjesec dana kasnije stala na vagu provjeriti rezultate svog truda, mom razočaranju nije bilo kraja. Shvativši da sam unatoč prilično discipliniranoj prehrani uspjela izgubiti tek kilogram, dva, umalo da me nije "strefio šlog". Moj Bože, toliko truda ni za što! Morat ću poduzeti drastičnije korake inače ću stvarno izgubiti Filipa, ljutito sam pomislila odlučna u nakani da odsad iz jelovnika u potpunosti izbacim i večeru.

Rečeno, učinjeno. Dani su prolazili, a ja sam jela poput ptičice. Nastavila sam se svakodnevno ogorčeno promatrati te vjerovati da mojoj "ukorijenjenoj debljini" zapravo nema pomoći. Uz Filipa sam se osjećala ružnom, zdepastom i manje vrijednom. Maštala sam o manekenskom tijelu jer sam vjerovala da moj dragi zaslužuje jedino takvu curu. Zatvorena u sobi satima bih buljila u naše fotografije i mislila: Filip je tako savršen. Sigurno me redovito ismijava i vara s nekom vitkom curom poput svoje prijateljice Monike. Kad bolje promislim, njih dvoje u posljednje vrijeme ionako provode previše vremena zajedno. Nema nimalo sumnje u to da nešto mute – uvjeravala sam samu sebe premda mi Filip svojim ponašanjem zapravo nikada nije dao povoda za sumnju. Nikada nije skrivao da mu je Monika najbolja prijateljica te da njihovo prijateljstvo uz dobrosusjedske odnose traje još od male škole.

U početku mi je moja dijeta zadavala poprilično glavobolje. Posebice kada sam još iz prehrane izbacila i ručak umjesto kojega bih pojela samo malo salate. Noću bih se često budila ili, još gore, ne bih uopće mogla spavati od gladi. Ujutro jedva da bih imala snage ustati iz kreveta i spremiti se za školu. Ali neka.. sve za Filipa – tješila sam se trudeći se ostati na nogama jer mi se uslijed slabosti sve češće znalo smračiti pred očima.

Drugi dio pročitajte ovdje.


Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI