Istanbul - grad suprotnosti
28.04.2012.
Ivan Jakovina
Pregleda: 18926
Istanbul
(FOTO: Ivan Jakovina)
"Zakon jedinstva i borbe suprotnosti" jedan je od tri poznata zakona dijalektike u Hegelovoj filozofiji apsolutnog idealizma. Prema ovom zakonu Hegel smatra da sve što postoji u sebi ima svoju suprotnost. Ta suprotnost počinje u prvoj fazi kao razlika. Zaoštravanjem tih razlika dolazi se do druge faze koju Hegel naziva suprotnost. Daljim zaoštravanjem dolazi se do treće faze, a to je proturječnost koja nužno proizvodi nešto novo.
Suprotnost donosi potpuniju istinu jer predmet gledanja, promotren iz različitih kutova, donosi potpuniji uvid. Jednako tako, različito samo po sebi provocira na mišljenje, na interakciju. Različito je uzbudljivo. No premda će se svi složiti da različitost obogaćuje, da u susretu s različitim jedino može doći do napredovanja u idejama i djelima, različitost ujedno ljude i plaši.
Našao sam se tako na dvodnevnom putovanju, u vlaku prema jugu, privučen tom starom željom za otkrivanjem. Nove kulture, novi krajolici mjenjali su se na putu. Odbrojavali su se polako novi kilometri, a sa svakim od njih pojačavao se taj osjećaj ugodne napetosti svojstven svakom putovanje. To iščekivanje cilja prolazilo je polagano uz ritmičke zvukove tračnica koje su me vodile prema Istanbulu, europskoj prijestolnici suprotnosti. Grad je to koji se smjestio na dva kontinenta, na južnome Bosporu susreli su se zapad i istok, Europa i Azija, spojile su se te suprotnosti na najzanimljiviji mogući način. Rukavac Zlatni rog dijeli europski dio na dva dijela. Između Mramornog mora i Zlatnog roga, nalazi se poluotok s najstarijim dijelom Istanbula. Povijesni poluotok na kojem se nalazi stari Carigrad sastoji se od dva okruga, Eminönü i Fatih, a prema kojima je stari turski vlak toga jutra lagano vozio. Na dvodnevnom putovanju upoznao sam Austrijanca Nika koji će mi praviti društvo nekoliko sljedećih istanbulskih dana. Razlozi mog i Nikova dolaska bili su u suprotnosti, dok je on u Istanbul dolazio na godinu dana kao studentska razmjena fakulteta arhitekture, ja sam dolazio na kraće, dinamičnije razdoblje i kao takav sam morao i djelovati. Nik se nakon naporne vožnje otišao odmoriti, a ja sam napustivši vlak započeo svoje otkrivanje.
Imao sam što i otkriti: boje, mirisi, okusi, povjetarac koji nosi miris mora i glasanje galebova. Ulice su krcate i bučne, ljudi glasni i grubi, žure se, viču, ne daju mi mira. Kao da svatko nešto prodaje, svatko koga sretnem želi komunicirati, pozdravlja i gestikulira nudeći mi voće, hranu, šarenu odjeću ili slikovito posuđe. Dug put je ipak ostavio više traga nego je to početni etuzijazam novoga grada uspio sakriti tako da sam, našavši hotel, ipak odahnuo i odlučio si posvetiti pet minuta. Hotel Med cezir u ulici Tevkifhane Sokak, u samom srcu povijesnoga poluotoka s pogledom na Aja Sofiju, postao je moje privremeno boravište sljedećih nekoliko dana. Mir hotelske sobe i hladna voda donijela je olakšanje i ponovnu potrebu za novim kretanjem. Otvaram prozor, soba se puni vrućinom i bukom, ulice su i dalje glasne, život ovdje ne staje već tisućama godina. Istanbul je grad mnogih imena: Bizantion, Drugi Rim, Novi Rim, Konstantinopol, Carigrad, Stambul, İslambol, İslambul... Nekadašnja prijestolnica triju velikih carstava, Rimskog, Bizantskog i Otomanskog, danas je najveći turski grad, močno središte moderne Turske republike i jedan od najznačajnijih gradova općenito.
Istanbul je imao što ponuditi. Svjestan toga, nisam tratio vrijeme u udobnosti hotelske sobe nego sam smjelo izašao na vruće ulice i stopio se s masom. Sljedećih pet dana tamo sam i ostao, prepustio sam se višestoljetnoj energiji velike povijesne metropole i postao dio njezine sadašnjosti. Tih pet dana nisam se zaustavljao. Oni mirisi, povjetarac, zvuci, okusi, boje, sve te suprotnosti kao da su me nosile i davale mi neopisivu energiju. Grad je ogroman, veličine koju se ne može pojmiti i stanovnika koji se ne mogu prebrojati. Posljednja procjena je da najmanje tri Hrvatske stanuju u Istanbulu čiji su okruzi podijeljeni na tri glavna područja. Sjeverno od povijesnoga poluotoka nalazi se područje Beyoğlu, njegova karakteristična srednjovjekovna tvrđava Galata i okrug Beşiktaş. Četvrti Üsküdar i Kadıköy nalaze se na azijskoj strani te su prije bili odvojeni gradovi, a danas u njima živi oko jedna trećina stanovništva. Moj hotel, u samom srcu povijesnog Istanbula, bio je dobra polazna točka za sva razgledavanja. Prošetavši pet minuta nalazio sam se između dva arhitektonsko-povijesna remek dijela. S moje lijeve strane nalazila se Plava džamija dok mi je s desne stajala Aja Sofija. Bio je izniman osjećaj nalaziti se među tim prekrasnim građevinama nekih drugih kultura, u moru ljudi nekih drugih navika, u svim tim suprotnostima koje su me toliko privlačile. Tada sam promatrao Aja Sofiju jer mi je sunce, koje je bilo visoko i snažno, otežavalo pogled na Plavu džamiju i time pomoglo u odabiru redoslijeda razgledavanja ove dvije građevine.
Aja Sofija ili Crkva Svete mudrosti (grčki: Hagia = svet, Sophia = mudrost) nekad je bila crkva koja je zatim prenamijenjena u džamiju da bi danas obnašala dužnost muzeja. Nekad najveća crkva u Bizantskom carstvu i danas predstavlja remek djelo bizantske arhitekture i umjetnosti općenito. Ova prekrasna građevina izgrađena je od kamena i opeke za svega pet godina. 537. godine, kada je otvorila svoja vrata, ova 55 metara visoka crkva bila je najveće graditeljsko postignuće. Ušao sam u Aja Sofiju. Stare, hladne zidine kao da su utonule u vječni san, imune nakon toliko godina postojanja na nas, male turiste modernoga svijeta koji smo u njima tražili priče prošlih vremena. Smirenost i gotovo duhovno osjećanje očekivano je preuzelo i moje raspoloženje pa sam tako proveo gotovo sat vremena šećući se i promatrajući.
Vani je i dalje sunce diktiralo tempo dana, ali neumorni trgovci to nisu uzimali kao otegnutu okolnost pa su njihova tamna, naborana južnjačka lica gestama, bukom i uvjeravanjima mamili anemične turiste. Bili su to ljudi isti kao i tisućama godina prije, sitni trgovci, neovisni, zabavljači, ljudi ulice koji su uvijek opstajali. Bili su to dobri, priprosti ljudi na koje jednostavno ne možeš računati da će biti pošteni i iskreni i kao takve ih valja prihvatiti. Odbijao sam marketing ceste čekajući Sevinç, Turkinju koja će mi posuditi svoju muzejsku iskaznicu kako bih povoljnije razgledavao istanbulske muzeje. Simpatična Turkinja mi u žurbi ostavlja iskaznicu te se upućujem u Topkapi Saray. Nekadašnja glavna rezidencija osmanskih sultana, današnji muzej, predstavlja veličanstvenu palaču, primjer nezasitne želje za raskoši ondašnjih vladara. U kompleksu zgrada nalaze se džamije, bolnice, harem, škola od kojih su samo neke otvorene za javnost.
Bogat i siromašan, bučan i tih, Istanbul mi se svidio i izašavši iz Topkapija krenuo sam na Taksim susresti se s Nikom i novim turskim prijateljima. Trg Taksim nalazi se u istoimenoj četvrti u europskom dijelu grada. On je predstavnik bogatog lica grada, pun trgovina, kafića, klubova i restorana. Ovaj trg smatra se srcem modernog Istanbula. Omiljeno mjesto javnih skupova postao je mjesto našeg omanjeg internacionalnog skupa. Nik, nekolicina lokalnih prijatelja i ja krenuli smo u jedan otmjeni, bezlični istanbulski klub. Za stolom, u društvu, nakon nekoliko dana putovanja i cjelodnevnog razgledavanja, nisam se osjećao ugodno. Bio je to vatromet taština, neiskreni isprazni razgovori, lažna reklamiranja, totalna suprotnost mojim intimnim doživljajima koje sam vrijedno skupljao cijeli prvi dan u Istanbulu. Nakon svih tih informacija i lica počeo sam se osjećati dezorijentirano i nelagodno. Napustio sam društvo, pozvao taksi i krenuo prema hotelu. U velikom gradu, usred noći, promet je bio jednako kaotičan i bučan kao i u vrijeme jutarnje špice. Došavši u hotel uz zvukove melankoličnog „Play it again Sam“ iz filma „Casablanca“ koji su dopirali iz susjednog Four Season hotela, utonuo sam u san svoje prve istanbulske noći.
Ujutro me budi prodoran, zavijajući zvuk poziva na molitvu. Minareti su bili glasnici jutarnjeg, prvog od pet dnevnih poziva na molitvu. Ovi tornjevi koji okružuju džamije, a na čijim su balkonima mujezini nekada glasom zvali vjernike, danas su opremljeni najmodernijim razglasnim sustavima pomoću kojih suvremeni vjernici bolje čuju pozive. Novo jutro u meni je ispralo sve negativno i umorno tako da sam u novi sunčani dan krenuo uspješno i sretno. Našao sam se s Nikom kako bi održali jučerašnji dogovor, posjetiti Plavu džamiju i kasnije potražiti mu stan za sljedeću studijsku godinu. Ahmedija ili Džamija Sultana Ahmeda, poznatija kao Plava džamija, sagrađena je kao islamski odgovor na Aja Sofiju, a ostala je simbol i središte vjerskog života. Smatra se za jedno od najvećih remek djela islamske arhitekture te najznačajnijom džamijom nakon one u Meki. Unutrašnjost je bogato ukrašena, zidove sa stihovima iz Kurana ukrasili su najbolji kaligrafi 17. stoljeća, a pod je prekriven tepisima koje daruju vjernici. Nik, kojemu je islamska arhitektura struka, nešto mi objašnjava no ja ga ne čujem. Više od 200 obojenih prozora koji propuštaju dnevno svjetlo pružaju veličanstveni ugođaj i dok bosih nogu hodam po mekanom tepihu, ulazim u neopisivo lagodno i opušteno stanje. Jasno je kako je lako pasti u molitveni zanos, vjerski trans u ovakvom prostoru, uz hipnotičko ponavljanje iste radnje u masi drugih.
Nakon međureligijskog dijaloga, privučenih suprotnosti, sjedili smo u gradskom centru i pili kavu. Bio sam pomalo ljubomoran na Austrijanca koji ima još godinu dana kako bi upoznao Istanbul, nasuprot meni kojemu su dani postajali sati, sati minute, minute trenuci ovog zanimljivog otkrivanja. Poslijepodne smo proveli tražeći stanove po gradskim ulicama. Lijep i ružan, skup i jeftin, Istanbul je grad najvećih suprotnosti koje sam doživio. Hodajući čistim, običnim ulicama za trenutak se, skrenuvši, nalazimo u prljavim, neobičnim ulicama, sa sirotinjom i derutnim zgradama koje djeluju staro koliko i sam grad. Nekoliko puta smo tako gledali u dva lica ovoga grada s kojima su se mijenjale i cijene potencijalnih stanova za mog prijatelja. Naišavši tako, nakon prljave uske ulice, na raskošnu ulicu punu restorana i turista nismo više bili iznenađeni nego smo sjeli u restoran Deniz kizi i uz glazbu i vino zaboravili ružan i pojačali lijep osjećaj grada koji nas je učio novim iskustvima.
Sljedeći dan proveo sam na Velikoj tržnici, Büyük Çarşı ili Grand Bazaar, na najvećoj i najstarijoj pokrivenoj tržnici na svijetu. Ovaj trgovački grad sa šezdeset i jednom natkrivenom ulicom i tri tisuće trgovina privuče dnevno do četiri stotine tisuća turista. Gotovo petsto godina nisu promijenili način trgovanja na “Velikom bazaru”, što god kupovali cjenjkanje je nemoguće izbjeći. Zanimljiva je to koreografija koju prodavači izvode tako vješto da ju je teško ne shvatiti ozbiljno. Promatrao sam jedne naušnice kada mi je uletio prodavač s klasičnom “only for you my friend, special price” frazom. Kada bih ih uzeo po cijeni koju mi nudi, ovaj simpatični prodavač bi se uvrijedio. Spuštam cijenu do mjere za koju mislim da sigurno neće pristati i okrećem se kao da ću otići. No on ljut, uz zazivanje Alaha i negativno gestikuliranje govori “ok, ok” i prodaje mi naušnice, poklon koji ću ponijeti sa sobom. I tako to ide na svakom štandu, svaki dan, razigrani igrokaz ponude i potražnje već stoljećima, iz prošlosti u budućnost.
Navečer sam se našao sa Sevinç u kafiću na jednom od gradskih krovova. Simpatična Turkinja se potrudila kako bi mi što više dočarala tursku kulturu i običaje. Bila je pomalo razočarana kad sam joj objasnio da sam mesne okruglice, popularne ćevapčiće i tursku kavu konzumirao gotovo cijeli svoj život. Bile su to delicije kojima je planirala donijeti nešto novo u moje otkrivanje, a kako joj to nije uspjelo, sate smo proveli razgovarajući o Islamu te mi je otkrila mnogo do tada meni nepoznatih podataka. Ugodna ljetna večer iznad svjetala velikoga grada protekla je u trenu i nagovijestila skori kraj moga putovanja.
Izmijenili su se noć i dan, plima i oseka, a na meni je bio red da spojim istok i zapad, Europu i Aziju, barem u sebi. Kupivši kartu za trajekt, krenuo sam na drugi kontinent. Tamo s druge strane, na istoku, u luci prema kojoj sam plovio, nalazila se Azija. Tim prelaskom na drugi kontinent teško bi se moglo reći da sam uistinu postao transkontinentalni putnik. Azijski dio Istanbula, osim po smirenijem dnevnom ritmu, nije se ni po čemu drugom razlikovao od europskog dijela. Bili bi potrebni ozbiljniji kilometri i dani putovanja kako bih uistinu dotakao Aziju. Razmišljao sam tog dana hoće li me sutrašnje jutro odvesti putem Ankare i Damaska ili će me lijeni vlak vratiti na sjever odakle sam krenuo. Vjetar je bio drzak i nepredvidljiv što je uzbunilo more koje se nemirno gibalo. U valovima dvojbe, razmišljajući, odlučio sam se vratiti nazad u Europu, a sutradan doma, osobi koju sam poznavao bolje negoli mistični istok koji ću posjetiti u budućim olujama uma. Vraćajući se brodom prema starom gradskom poluotoku promatrao sam Toranj Galatu. Ovaj simpatični toranj iz 1348. godine viđao sam svaki dan iz raznih kutova grada. Bio mi je zanimljiv i primamljiv, ali sam namjerno odlučio ne prići mu blizu, ostaviti ga kao razlog za ponovni dolazak, kao nedovršenu priču, želju koja će rasti i odvesti me jednog dana na stari toranj i dalje prema istoku. Počastio sam se pravim turskim ručkom, kupio par Efessa koja sam dobio u crnoj vrećici kako bi se sakrio identitet sadržaja i sjeo na terasu hotelske sobe. Kolegica „Sofija“, obasjana u noći, ljepša nego ikada, pravila mi je društvo te moje posljednje istanbulske noći.
Sljedeće jutro sam se pozdravio s Nikom, ostavio sam mu razglednice i nešto novca kako bi ih poslao za mnom. Teško sam se rastao s gradom koji sam tek počeo upoznavati, sa svom njegovom ljepotom isprepletenoj u svim svojim suprotnostima na najzanimljivije moguće načine. Tu dvojnost, Jin i Jang, život i smrt, jednako i suprotno, iz grada različitosti, bezvremenskog Istanbula, ponio sam nazad sa sobom kao vječnu uspomenu i motiv daljnjih otkrivanja, kako drugih, tako i samoga sebe.
