Svjedočanstvo četvorice pripadnika 123. brigade povodom tužne, 30. obljetnice pogibije 11-orice hrvatskih branitelja na Bazi Papuk
2.12.2021. | 14:32
Kristina Šimić
Pregleda: 7602
(FOTO: psžupanija.hr)
Povodom 30. godišnjice pogibije jedanaestorice hrvatskih branitelja: Davor Dragić, Jozo Koutni, Branko Peći, Tomo Perić, Tade Nikić, Damir Pišmiš, Tomislav Pranjković, Vinko Tomašević, Ivica Zlomislić, svi iz 123. brigade te Tomislav Vužić Mohenski i Anđelko Tule iz odreda veza iz Samobora GSHV-a, koji su 2.12.1991. na svirep način ubijenu u zasjedi na Papuku, postavljenoj od strane četnika iz Slatinskog Drenovca, četvorica hrvatskih branitelja, pripadnika 123. brigade, koji su direktno sudjelovali u pripremi, izvlačenju i osiguranju baze Papuk, odlučili su iznijeti svoja sjećanja na jedan od najtragičnijih dana u povijesti Požeštine kako bi sačuvali sjećanje na svoje poginule prijatelje, ali i zahvalili svim pripadnicima 123. brigade, koji su u nehumanim uvjetima, po najvećoj hladnoći, čuvali Bazu Papuk.
Umirovljeni satnik Joisp Širić kronološki je opisao događaje ovim riječima:
-Baza Papuk, u ono vrijeme je bila je od strateške važnosti za ondašnju JNA koja je tada imala radio vezu za cijelu zapadnu i istočnu Slavoniju, sve do Zagreba. Znači, u početku se nije znalo je li netko ostao unutar baze ili je prazna. Polovicom 11. mjeseca 1991., smo po zapovijedi, tadašnjeg zapovjednika 123. brigade, Miljenka Crnjca, danas generala pukovnika u mirovini, dobili zadaću da odemo provjeriti je li baza na Papuku napuštena od strane JNA, ili nije. Iz vojarne u Požegi, sa svojom izviđačkom desetinom došao sam do kamenoloma u Velikoj, gdje mi se pridružio pokojni Brne Soldo, koji je kao lovac, poznavao sve puteve i jedini od nas je znao gdje se ta vojna baza nalazi. Tako smo pokojni Brne Soldo , nekolicina mojih izviđača i ja, po kiši i hladnoći, uz višesatno hodanje došli do Baze Papuk.
Zatekao sam potpuno uništenu i devastiranu Bazu. Vrata su bila razvaljena, utičnice porazbijane, a cijevi iz radijatora iščupane. Preko Motorole nazvao sam zapovjednika 1. bojne 123. brigade, Željka Kalića, i javio mu da sam zatekao napuštenu bazu, na što mi je on rekao :“Šabane, pričekajte“. Nakon 10-15 min, zapovjednik Željko Kalić me nazvao, i obavijestio me da ćemo morati prenoćiti jer će sutra doći dio naših iz vojarne. Te noći, unatoč kiši koja je padala, naložili smo vatru i prenoćili vani, jer nam je Slatinski Drenovac, koji je bio pun neprijatelja, jako blizu.
Tako smo nas sedmorica, ložeći vatru cijelu noć, dočekali jutro. Smjenu je preuzeo satnik Dragan Valenta, i pokojni poručnik Ivica Majer sa svojim vodom iz 3. satnije 1. bojne 123 brigade u Požegi. U šali smo im rekli: „Nema vas nigdje, sad se vi malo smrzavajte, a mi idemo dalje.“ Nakon povratka s baze u vojarnu u Požegu, usmeno i pismeno sam predao izvješće tadašnjem zapovjedniku Miljenku Crnjcu, i tada je on u dogovoru s cijelim zapovjedništvom 123. brigade, odlučio da će smjena na Bazu Papuk ipak ići svakih 14 dana, ali da će nam se pripremiti hrana, kad se baza osposobi za život da se može prenoćiti.
Tog kobnog, 2.12.1991., trebala je ići smjena iz vojarne, i jedan naš vod je bio pripravan u vojarni, a mi smo kao desetina trebali ići u osiguranje. Međutim, poslije doručka, na Motorolu, me je nazvao zapovjednik Željko Kalić i rekao da ne idemo jer su na Bazi Papuk ostali bez zaliha hrane te da idu dva pripadnika veze iz Zagreba, da osposobe i poprave sve u sustavu te da će s njima u pratnji ići dva vojna policajca iz Požege, Pinzgauerom, i naša dva kuhara, a da mi ostajemo u vojarni, i ne idemo u osiguranje smjene, već da ćemo ići sutra, 3.12.1991. Prije ručka, ponovno me nazvao zapovjednik Željko Kalić te mi rekao: „Šabane, dobio sam dojavu od brigadnih izviđača na Mališćaku da je došlo do pucnjave na Bazi Papuk i da su to jedine informacije koje ima.“ Dobio sam zapovijed da što brže okupim i spremim vod koji je trebao ići na smjenu (negdje 40-50 hrvatskih branitelja).
Okupio se vod u vojarni u Požegi, i nakon toga smo svi zajedno krenuli iz vojarne. Došavši do podnožja kamenoloma u Velikoj, ostavili smo naša vozila i zatim nas je pokojni Brne Soldo, preko potoka, vodio nekim prečacima. Na mjestu gdje je danas spomenik, susreo sam dvojicu brigadnih izviđača, koji su mi ponovno rekli: „Josipe, gore je došlo do pucnjave , nekoliko naših branitelja je poginulo, ali ne znamo točan broj.“. Mi smo krenuli pješice i po dolasku do mjesta pogibelji, naišli smo na stravičan prizor. Na kamione je pucano zoljom, protuoklopnim sredstvom koje se koristi za tenkove, a ne za vozila. Raširili smo se po terenu te 100-200 metara dalje pronašli smo našeg vojnog policajca, Vinka Tomaševića Krcu, koji je prije pogibelji, jedini uspio pružiti otpor jer smo kasnije našli tragove krvi u snijegu pa je vjerojatno nekog od neprijatelja ranio.
Nakon toga kontaktirao sam zapovjednika Željka Kalića, putem veze (Motorola) i upitao ga što dalje? On mi je na to rekao : „Šabane, uspostavi vezu s Milanom Cavrićem“ koji se nalazio sa svojim vodom na Bazi Papuk. Budući da vezu nije bilo moguće uspostaviti i stalno je krčalo, odlučeno je da jedan dio naših branitelja ostane kod mjesta pogibelji naših prijatelja u osiguranju mjesta prve zasjede, a mi smo pješice krenuli dalje prema Bazi Papuk, ne znajući što nas tamo čeka. Hodali smo s lijeve i desne strane, sumrak je već pao i tada smo u snijegu, s desne strane, ugledali osobno vozilo. Prišli smo bliže, i ugledali u osobnom vozilu , dvojicu naših poginulih prijatelja, Jozu Koutnija i Tadu Nikića. Na vozilo u kojem su bili, ispaljena je zolja, koja je prošla kroz vozilo i zabila se u drvo. Pucano je iz velike blizine. Ponovno sam kontaktirao zapovjednika Željka Kalića, ali budući da on i dalje nije mogao uspostaviti vezu s Milanom Cavrićem, nastavili smo pješačiti do Baze, iako nismo znali u čijim je ona rukama.
Došavši do jednog zavoja, trebali smo izbiti na čistinu i nastaviti uspon prema Bazi Papuk, ali smo čuli neke glasove te zbog velikog mraka, nismo mogli razaznati jesu li to naši ili četnici pa smo se odlučili vratiti nazad. Na povratku smo uzeli tijela naša dva prijatelja, Joze Koutnija i Tade Mikića i vratili se do mjesta prve zasjede. Kasnije smo saznali da je to bio Milan Cavrić sa svojim dečkima, i dobro da nismo krenuli prema Bazi, i izašli na tu čistinu jer bismo vjerojatno pucali jedni u druge ne znajući, tko je s koje strane. Vrativši se do mjesta prve zasjede preuzeli smo ostala tijela naših stradalih prijatelja i onako promrzli vratili se u vojarnu u Požegi. Dvojicu zbog stanja u kojem su se nalazili, preuzeli smo sutradan. Nakon tog nemilog događaja, na Bazu Papuk išlo se u smjenama, a mi smo dva dana izviđali te smo po tragovima koje su neprijatelji ostavili iza sebe, pronašli kutije cigareta Opatija, Drina, Filter 57, Jugoslavija i Kviki grickalice, ostatke soka u tetrapaku, kao i razne ostatke hrane, što znači da su oni tri do četiri dana izviđali i čekali.
Ja sam u svom pisanom izvješću napisao da je u tim zasjedama bilo otprilike između 80 do 90 neprijatelja jer su sve poduzeli da im zasjeda uspije i da nemaju gubitke, tj. poginule na svojoj strani. Na našu žalost i tugu, to su i uspjeli te su na mučki način pogubili naše suborce iz 123. brigade. Da im je dojavljeno da toga dana, ne ide smjena, vjerujem da ne bi pucali na 10-12 ljudi, ali sam prije četiri godine (2017.),bio na obilježavanju u Slatinskom Drenovcu te su mi hrvatski branitelji rekli da je u to vrijeme neprijatelj bio toliko jak i pokriven, da su čak imali pripremljene tenkove i transportere (BOV-a) pa da smo i mi krenuli u nekakvu osvetu, ne bi dobro završilo.-pojasnio je satnik Josip Širić.
Pukovnik u mirovini, Miroslav Žilić, koji je bio dio izvidnice 1. bojne pod zapovjedništvom, Josipa Širića, potvrđuje kronološki slijed događaja u kojima je i sam sudjelovao te dodaje- Dolaskom do mjesta tragedije, utvrđujemo da je kamion gađan iza jedne krivine, čim se pojavio. Nakon što smo se zadržali neko vrijeme kod mjesta prve zasjede, nastavljamo u cik-cak formaciji do Baze Papuk. Na mjestu druge zasjede, zatekli smo civilni automobil, u kojeg je pucano zoljom, s desne strane. Budući da je pucano s otprilike 30 metara, nije došlo do eksplozije nego je naprava prošla kroz auto, i zabila se u drvo. Sutradan, pri ponovnom dolasku do mjesta prve zasjede kod kamiona pronalazimo zavoje. Vjerojatno je netko od neprijatelja ranjen pa su ga previjali.- govori Miroslav Žilić.
Kao što smo već napomenuli u tekstu, za vrijeme dok se još nije znalo je li Baza Papuk slobodna ili u njoj netko boravi, petnaestak dana prije same tragedije, na Bazu Papuk, sa svojim izviđačima stigao je, Josip Širić, danas, umirovljeni satnik. Smjena koju su u toj hladnoj i kišnoj noći sve do jutra čekali, upravo je smjena koju je doveo satnik Dragan Valenta koji događaj iz tog vremena opisuje- Po saznanjima da je baza Papuk slobodna, tj. da nema neprijatelja gore jer su izviđači tako u utvrdili, general Miljenko Crnjac nas je uputio na smjenu. Pri dolasku, srećemo Širića i njegove izviđače. Nakon što smo preuzeli smjenu, a oni otišli, ostali smo na bazi tjedan dana u jako teškim uvjetima jer je hladnoća stvarala velike probleme. Na zamjenu mi je nakon tih tjedan dana stigao satnik Milan Cavrić s jednim vodom iz moje satnije.-zaključuje satnik Dragan Valenta
Satnik Milan Cavrić svojim prisjećanjem daje detaljniji uvid o uvjetima življenja na bazi Papuk, a zatim se retrospektivno vraća na sam dan tragedije, opisujući događaje kroz osobno iskustvo.-Nakon što sam preuzeo smjenu od satnika Valente, i došao sa svojim vodom, Baza je bila devastirana, bez struje, vode i grijanja bilo je teško osposobiti se za život. Tamo je nenormalna hladnoća te bi bukve pucale od hladnoće.
Također, najveći problem bila je hrana, nismo mogli kuhati, pa smo od tih konzervi probali improvizirati. Strahoviti uvjeti za naše vojnike, pogotovo kad znate da se nalazite 10-15 km u dubini neprijatelja, sami, izdvojeni, bez igdje ikoga i sad se zapitajte kako su se naši ljudi osjećali tamo? Još od JNA su preostali neki bunkeri, koje smo mi osposobili za sebe, a uz nenormalnu hladnoću, izoliranost i probleme s hranom, nemogućnost uspostavljanja komunikacije, dodatno je otežavala stvari.
U to vrijeme najviše sam kontaktirao sa zapovjednikom Zlatkom Boškovićem, danas pukovnikom u miru. Povremeno je na Bazu dolazila ekipa iz Samobora jer se trebao uspostaviti centar za komunikaciju veza, i to u pratnji vojne policije. Tijekom naših dužih boravaka, znao nas je obići dio zapovjedništva, zamjenik zapovjednika 1. bojne 123 brigade, Jozo Koutni i Tade Nikić, koji je bio referent za plaće i pravna pitanja u postrojbi.
Nakon izvjesnog vremena provedenog na Bazi Papuk, tog kobnog, 2.12.1991., očekivao sam smjenu, iako sam par dana prije pustio jednog od svojih iz Baze u sanitet u Mališćaku. U međuvremenu, negdje oko 10 sati, mi je došao Jozo Koutni i Tade Nikić sa svojom 128-icom. Budući da je Tade Nikić tada bio refernt, donio nam je plaću. Zajedno smo obišli dio naše utvrde, rukovali se sa svima i pozdravili. Odjednom negdje oko 14-15 sati, začuli smo pucnjavu, a budući da smo očekivali ručak, naše kuhare i dečke iz Samobora, rekao sam Jozi Koutniju: „Zapovjedniče, idem vidjeti zašto se puca, nema nam ni kuhara ni ikog drugog“. Na to mi je Jozo Koutni odgovorio: „ U automobilu mogu poginuti dvojica, ali ne i četvorica.“ Pet minuta nakon njihovog odlaska, čula se pucnjava pa eksplozija i u tom trenutku dao sam uzbunu cijelom našem vodu. S nekolicinom svojih vojnika krenuo sam se spuštati, u daljini smo vidjeli nagnuti automobil, ali mu se nismo približavali. Vratili smo se u bazu i budni dočekali jutro.
U svemu tome postoji jedna sporedna, ali jako bitna stvar. Sva ta događanja , izdogađala su se u ekstremnim uvjetima. U nenormalnoj hladnoći, ljudi su provodili dane i noći. Ja sam spavao u atomskom skloništu, a ako uspiješ zaspati 10 minuta to je bila umjetnost. Grijali smo se na agore, i sad zamislite kako su se svi oni tamo osjećali? Što su ti ljudi prošli, moralo je ostaviti posljedice. Ponekad bi od zime pozaspali vani, ljudi su se gore posmrzavali. Nestajalo bi nam hrane pa smo pronašli ostatke konzervi JNA i onda smo mi tu njihovu hranu miješali i jeli. Stoga, zahvalio bih se svim našim vojnicima, kapa do poda, svima koji su preživjeli. Sve su to samozatajni ljudi, koji žive svoje živote, i najbolje znaju što su preživjeli.- naglašava satnik Milan Cavrić.
Svi pognuli pripadnici 123. brigade, ispraćeni su s glavnog Trga Svetog Trojstva u Požegi, 5.12.1991., pred mnoštvom ljudi iz cijele Požeštine i taj dan će ostati najtužniji i najžalosniji, u našoj Požeštini za vrijeme ratnih zbivanja 1991., na području Zapadne Slavonije.- napominje satnik Širić
Trideset godina od podlog zločina pripadnici 123., brigade s ponosom i tugom prisjećaju se svojih prijatelja i suboraca. Traumatičan događaj koji je zavio u crnu požešku kotlinu, ujedno je bio poticaj da se 7.12.1991. krene s oslobađanjem cijele Požeštine te je 123. brigada u tim vremenima, oslobodila više četvornih kilometara, nego bilo koja druga brigada u Republici Hrvatskoj za vrijeme ratnih zbivanja, u jesen 1991. godine.
-Danas, 30 godina nakon, u 10,00 sati prije obilježavanja glavnog tužnog događaja obišli smo mjesta dvije zasjede, koju su četnici tada postavili, 02.12.1991., godine, ubivši 11 hrvatskih branitelja na Bazi Papuk. Mjesta prve i druge zasjede, nedaleko od glavnog spomen obilježja obišli su: izaslanik predsjednika države, general Marijan Mareković,, izaslanik ministra hrvatskih branitelja, Tome Medveda, Dinko Tandara, i izaslanik ministra obrane i načelnika glavnog stožera, Siniša Jurković.- rekao je satnik Širić
