Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti

FOTO: Compas

15.7.2019. | 08:18 | Siniša Njegovan Starek
IZVOR: Compas
Pregleda: 3382

Sve više i više stječem dojam kako jedan dio ljudi u ovoj zemlji sve više žive u povijesti, izmišljenoj povijesti, sebi prilagođenoj povijesti.

Stvarna ih povijest mnogo ne zanima. Njima ona nije važna. Važna je lažna povijest, a time i lažna sadašnjost. Na temelju izmišljene povijesti oni žele stvoriti realnu sadašnjost, ali na lažnom kamenu temeljcu nema stvarne istinske sadašnjosti, dobre sadašnjosti za većinu hrvatskih građana.

Radi toga ove moje feljtone neću započeti poviješću već dnevnom stvarnošću, realističnoj sadašnjosti u kombinaciji s bliskom poviješću.


Ovaj set feljtona u novinama COMPAS - Lipički mjesečnik „PRIPOVIJESTI IZ PAKRAČKE I LIPIČKE POVIJESTI“ započet ću s nekoliko aforizama, koji će biti moto i osnova ovih mojih pripovijesti i povijesnih crtica iz povijesti Pakraca i Lipika.


Satiričnim aforizmima, koji razobličuju nestvarnost i patvorena ponašanja, ukazujem na iskrenost – ljudsku iskrenost.

Bitna je iskrenost riječi, važna je točnost.
Bitna je stvarna želja, a ne jadna moćnost.

Važna je prava, nepatvorena ljudskost,
ne zavist i prazna hvalisavost.

Iskrena želja i svaki trud je važan
maske ne nosite, niti osmjeh lažan.

Iskrenost u vama uvijek sobom nosite,
time pravu ljudskost, svugdje pronosite.

Kroz pripovijesti prikazivat ću vam povijest Pakraca i Lipika, dakako i njihove okolice. Bit će to pripovijesti od prapovijesti do nedavne prošlosti.

Prikazivat ću malo poznate povijesne podatke. Podatke o događajima i osobama o kojima se malo pisalo i govorilo, odnosno podatke o kojima nisu pisali naši suvremenici, već su to podaci do kojih sam došao svojim 50 godišnjim istraživanjima i u ovoj seriji feljtona prvi puta se predočavaju.

Tema pripovijesti i crtica bit će sveukupna povijest, ali i kultura, sport i običaji ovih prostora. Politike se neću doticati, tek ponešto reći u slučajevima, gdje to ne mogu izbjeći.

U duhu tih rimovanih aforizama predočujem vam nedaleku prošlost, ali povezanu s današnjicom, odnosno prikazujem vam dopisivanje između mene i docentice dr. sc. Ljerke Kratofil Krehula iz Zagreba, kćerke moga pokojnog školskog kolege i prijatelja profesora Zlatka Kratofila iz Pakraca.

Njen pokojni otac bio je opsesivni zaljubljenik u Pakrac, a taj svoj duboko osjećajni duh prenio je i na nju.

„Kuća na broju 51

Otvaraju se vrata kuće na broju 51. Oni istrčavaju u dvorište. Na snijeg. Toplo su se obukli da ne ozebu. Sve što je mogla, sašila im je mama. Poredaju se na sanjke kao pačići i jure stazom nizbrdo u dvorište. Prema orahu.

Mama ih gleda kroz prozor, imaju li kape. Ona kuha u toploj kuhinji. Izađe da vidi kako se spuštaju, da ne udare u plot kod bašče. Usput iznese mrvice za gladne sjenice.

Škripi snijeg pod sanjkama, pahuljice padaju na mekane kape...

Volim ih zamišljati kako se igraju. Teta, stric i tata. Možda je dan kao danas. Sveta Kata i snijeg. Onda su snjegovi padali ranije i bili visoki kao planine. Vuku sanjke i idu kod bake i djeda u susjednu ulicu. Dočeka ih pas Fido mašući repom. Poslije žure kući jer trebaju odnijeti tati ručak u urarsku radnju. U nosiljci s tri smeđe emajlirane zdjelice. Zdjelice klepeću ulicom dok ih nose.

Onda opet na sanjke i spuštaju se prema orahu. Fijuuuu...

Mjesta, a pogotovo ljudi koje sam voljela, a izgubila, volim se sjećati i zamišljati ih u najljepšim trenucima. 
Bake, dide, tate i strica nema. Kuća na broju 51 odavno nije naša, srušili su je i izgradili novu, a ostala je samo kapija.

Usudim se gledati je samo izdaleka. Tada sam uvjerena da je takva kakva je nekada bila i da je na njoj svjetlo.

Baka izlazi pogledati što djeca rade. Seka je mala, Davor je zaigran, no tu je Zlatko, on će sigurno paziti. Kad baka izađe na vrata, prhnu sjenice što su došle po mrvice.

Od njihovih tjelešaca zazeleni se komadić neba u silnoj bjelini zimskog dana.

Na bakinom vratu sjaji se privjesak. Dobila ga je na dar od muža. U zlatnoj su suzi tri kamenčića. Tri djeteta iz kuće na broju 51.“

„Poštovana gospođo Ljerka

Vašom kombinacijom fikcije i sjećanja u meni ste razbudili sjećanja na Pakrac i Vaše bližnje, tako da sada ja ne znam što je kod mene fikcija, a što je bila stvarnost. Ustvari nisam potpuno siguran nisam li se i ja s njima sanjkao u njihovom dvorištu. Sigurno znam da sam dolazio kod Zlatka igrati stolni tenis, jer su oni tada imali stol za stolni tenis. Zlatko i Davor već su dobro igrali, a ja sam tek ponešto znao igrati. Bio sam sasvim solidan igrač za izgubiti svaku partiju.

Dobro se sjećam kako je dvorište bilo podosta veliko i padinom prema zapadu. Naime, sada je rijeka Pakra podosta udaljena od toga dvorišta, ali nekada (prije 120 godina) rijeka Pakra je prolazila tik uz to dvorište, odnosno između današnjih ulica Obala Petra Krešimira IV i ulice kralja Tomislava.

Radi regulacije rijeke iskopali su novo korito nešto zapadnije, a između novog korita rijeke i dvorišta Vašeg sjećanja iskopali su još i kanal za mlin i kupalište. Znate li možda onu veselu pjesmicu razdraganih Pakračana:

„Pakrac nam je gradić mali
u njemu nam ništʼ ne fali
gostiona Ančić – kupalište Špančić
ajme što ću mu ja …..
Pakrac nam je gradić mali
u njemu nam ništʼ ne fali
Kalvarija, kino i još korzo fino
ajme što ću mu ja„…

"Dvorište" je nekada bilo obala, pa je u korito rijeke donijeto kamenje i zemlja i nastala je nizbrdica za sanjkanje djece.

Da, skoro sam zaboravio reći kako se kod Kratochvilovih u dvorištu nisu dijelili pehari za pobjednike u stolnom tenisu, već je teta Slava (tako sam je zvao) svim sudionicima uručila veliku šnitu kruha namazanu izvrsnim pekmezom. Eto, ovaj kratki tekst završavam s izvrsnim pekmezom i vjerujem da ste umijeće bake Slave i Vi kušali.

Lijep i srdačan pozdrav Vama i obitelji. S. Nj. Starek."

Još nešto sam htio napisati gospođi Ljerki Kratofil u tom pismu, ali nisam joj to napisao. Radi toga mala dopuna spominjanom pismu, naime;

Nedaleko urarske radnje njenog djeda Stjepana Kratochvila, nekoliko godina prije, bila je radnja i prodajni prostor jednog od najpoznatijih svjetskih graditelja violina toga doba. Njegovo ime i prezime bilo je Franjo Schneider.

Franjo Šnajder ( tako su to izgovarali u Pakracu) bio je graditelj umjetničkih violina, rođen je u Končanici 29. 3. 1903. godine, a umro 1966. god. u Zagrebu.

Učio je od 1916. do 1923. godine kod Josefa Lenhardta u Pečuhu, a zatim asistirao kod Pala Pilata u Budimpešti.

Godine 1925. do 1928. vodio je vlastitu radionicu u Pakracu, a zatim se preseljava 1928. g. u Zagreb gdje ima veliku radionicu i vrlo poznatu prodaju raznih vrsta glazbala. Njegove violine, poznate i izvan zemlje, građene su po modelima Antonija Stradivarija i Giuseppe Guarnerija „del Gesu“, i to iz najboljeg razdoblja njihove djelatnosti. Sam je konstruirao aparat za mjerenje debljine rezonantne ploče, pa mu je uspjelo kod novih violina ostvariti zvuk iste kvalitete kao kod starih instrumenata. Uz pomoć tog aparata uklanja se vučji ton na violini i violončelu. Naš graditelj bio je izvrstan i nadaleko cijenjen reparator. Za svoje radove i inovacije nagrađen je prvim nagradama na svjetskim izložbama u Parizu, Londonu, Firenci, Liegu i drugim mjestima.

U majstorskoj radionici u Pakracu kod njega je radio i Rudolf Pinhak, čiji sin dipl. ing. Marijan Pinhak iz Zagreba još i danas čuva raritetnu violinu našeg znamenitog graditelja. Harmoniku iz iste prodavaonice i danas posjeduje Zdenko Bahnik iz Rijeke.

Na jednoj od violina našeg sugrađanina, kod profesorice Adele Kamenar i učitelja Karla Řehaka, učio je svirati i djed gospođe docentice Ljerke Kratofil, a violinu za svog posinka kupio je jedan od najpoznatijih Pakračana toga doba, urar i zlatar Lujko Šnedorf.

Instrument koji ja posjedujem također je kupljen u majstorskoj radionici Franje Šnajdera prije 90 godina. Sada pomalo neuobičajen instrument, na kojemu sam ponešto znao odsvirati, zove se citra ili tisch klavier.

Franjo Šnajder, osim što je izrađivao gudače instrumente, prodavao je razne druge instrumente, ali je pisao i prodavao notne zapise raznih kompozicija ozbiljne glazbe, odnosno note raznih lakih popularnih skladbi tada poznatih u Europi.

Franjo Šnajder odseljava u Zagreb gdje nastavlja svojim radom. Proširuje asortiman, odnosno prodaje skoro sve tada poznate glazbene instrumente. Nastavlja i s izradom novih gudaćih instrumenata te s reparacijom starijih i oštećenih instrumenata.

Svoj prodajni prostor u Pakracu prodaje gos. Josefu Štokingeru, koji nastavlja prodajom glazbenih instrumenata, no nažalost ne zadugo.

Štokinger je član Hrvatskog Sokola u Pakracu. Jedan od agilnijih i predanijih članova sokolskog društva. 
U to vrijeme u Pakracu dolazi do razmirica između dvaju društava – Hrvatskog Sokola Pakrac i Jugoslavenskog Sokola u Pakracu. Pojedinci iz Jugoslavenskog Sokola u Pakracu, ponajviše učenici Učiteljske škole, koji i nisu Pakračani, čine razne nepodopštine prema svojim školskim kolegama koji su članovi hrvatskog društva. Dolazi čak do ubojstva jednog člana Hrvatskog Sokola. Taj član hrvatskog društva je upravo Štokinger, trgovac koji je preuzeo prodaju glazbenih instrumenata od Franje Šnajdera. Vlasti taj slučaj nisu riješile, a ni počinitelje kaznile.

„Bila su to teška i čudna vremena“, tako su mi znali kazivati Franjo Stanić, rođeni Primorac, profesor, a posljednje godine prije rata i ravnatelj Učiteljske škole u Pakracu, izvanredan pjevač mnogih pjevačkih zborova od Pakraca do Zagreba. Isti je bio prijatelj s ubijenim Štokingerom.

Iste riječi govorio mi je i učitelj Karel Řehak koji nešto prije toga vremena odlazi na studij češkog jezika u Prag, a zatim je 1923. -1925. bio učitelj češkog jezika u Daruvaru, gdje je uključen u rad Hrvatskog sokolskog društva Daruvar, i nije u to vrijeme sudjelovao u pakračkim političkim previranjima. No situacija se podosta mijenja poslije povratka u Pakrac gdje radi kao učitelj u Češkoj školi u Prekopakri i fakultativno predaje češki jezik u Učiteljskoj školi u Pakracu.

Za potrebe učenika Češke škole u Prekopakri kupuje nekoliko violina i harmonika upravo u radnji Franje Šnajdera, a kasnije i od Štokingera. Naime, Karel Řehak je u sklopu školske nastave učio svirati, na raznim glazbalima, sve svoje učenike. Podosta njih postali su vrsni glazbenici.

U prethodno navedene razmirice i svađe učenika Učiteljske škole, članova dvaju suprotstavljenih sokolskih društava iz Pakraca se ne uključuje, radi mogućeg smjenjivanja s radnog mjesta učitelja u Češkoj školi u Prekopakri. Kasnije se uključuje u rad Jugoslavenskog sokolskog društva Pakrac, koji nije više pod političkim patronatom Svetozara Pribičevića, a i vlasti su ukinule nacionalna sokolska društva tj. hrvatski i srpski sokol.

Tako je zbog političko insceniranih fizičkih obračuna, pod tobožnjim sokolskim plaštem, nestala jedina radnja i prodavaonica glazbenih instrumenata u Pakracu.

Zahvaljujući svom osnivaču i vrsnom svjetskom majstoru Franji Šnajderu bila je poznata širom Europe i Svijeta.

Nažalost, poslije tih tragičnih događaja radnja i prodaja instrumenata prestaje djelovati i nikada više u Pakracu nema takove radnje niti prave prodavaonice glazbenih instrumenata i nota.

Daruvar, 2019. godine.
Siniša Njegovan Stárek









VIŠE NA TEMU:
PAKRAC
LIPIK
FELJTON

Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI