Kako se bojala crno-bijela slika na TV-u
09.12.2012.
Željko Lukić
Pregleda: 18688
Televizori iz prošlog stoljeća
(FOTO: Arhiv)
Gledati žive crno-bijele slike na prvim televizorima bio je doživljaj zanimljiviji nego kino u boji
Kišoviti i snježni dani prilijepili su mnoge uz televizore i gotovo da nema kuće u kojoj nema „malog ekrana“ koji postaje sve veći. A kako je bilo u početku gledanja kroz „prozor u svijet“?
„Ti ne možeš unutra s tako prljavim čizmama“ – bio je ponekad rezolutan Stevo P., 60-ih godina prošlog stoljeća zadužen za televizor u „Zvečevu“, jednom od požeških poduzeća koji su posjedovali prve primjerke „prozora u svijet“. Mališan bi trkom otišao na kući ili na obližnju Orljavu oprati obuću kako bi mogao ući prije nego li tvornički portir na glavnome ulazu unutra pusti djecu, zaključa vrata i krene u obilazak tvorničkog kruga. Kad bi dječji program završio - a davao se samo srijedom i subotom - mali gledatelji bi izašli van (nitko nije smio čekati „dnevnik“) i opet čekali na zaključanom ulazu povratak portira iz obilaska.
Ako se iz nekog razloga s porte oglasi "Danas nema televizije!", otišlo bi se u nedaleku „Požežankinu“ nisku zgradu uz Orljavu na čijem mjestu sada stoji „Konzum“. Tu se u velikoj prostoriji danju prodavao kukuruzni šrot (?!), a navečer bi se unijele stolice i televizor te gledao TV-program bez strogoće kao na parketu u „Zvečevu“. Uđeš i izađeš kad hoćeš, nitko te ništa ne pita i ne kontrolira, a zimi grije velika okrugla limena peć u sredini prostorije. U čemu je još bila „veeelika“ prednost „Požežankinog“ televizora – za ekran je bilo učvršćeno dodatno staklo koje je imalo na gornjoj strani prozirni sloj plave boje, u sredini smeđe i dolje zelene! Crno-bijeli program, a ipak u boji!
Zašto su djeca onda više bila sklona „zvečevačkoj“ nego „Požežankinoj“ televiziji? Eeee, u „Zvečevu“ si mogao popiti „Koktu“ ili neki drugi sok iz bočice za malu cijenu. Osim toga, zvečevački majstori su napravili stalak za prijemnik koji je bio učvršćen visoko na zidu, tako da se nije moralo jurišati u prve redove. TV-aparat na sjevernoj strani grada imao je i Kazneno-popravni dom, ali samo za svoje radnike i njihovu djecu u restoranu zavoda (možda su već tada i robijaši smjeli gledati program).
Tako su djeca „preko Orljave“ ušla u svijet malog ekrana, nestrpljivo čekajući strane serije „Robih Hood“ i „Jim iz džungle“, crtiće zagrebačke škole i Mačka Felixa, lutkarske strane i domaće epizode kao što je bio „Superauto“ (na slovenskom bez prijevoda), „Gradić Veseljak“, „Na slovo, na slovo…“ te posebno među manjom djecom jako popularni Mendo i Slavica.
„Gutao“ se i ostali dio programa, iako nije baš bilo izbora – godinama se utorkom nije emitirao TV-program, a u ostale dane je trajao samo od 17,30 do 22 sata.
Kad su prvi privatnici kupili televizijske aparate, cijelo susjedstvo je dolazilo pratiti točno određene humorističke serije u kojima je nezaobilazan bio Čkalja i Mija Aleksić (tadašnji TV Zagreb nije bio toliko sklon humoru), pratili su se pjevački festivali i prve show emisije legendarnog Antona Martija.
Jedno je bilo kupiti aparat, a drugo gledati program. Uz golemu antenu valjalo je kupiti i tzv. „stabilizator“ za struju, tešku kutiju koja je štitila od naponskog udara i često se topila, ugađati dugmad ako slika „bježi“ gore-dolje, lijevo-desno, ili se krivi, a da ne pričamo o „snijegu“ na ekranu za koga se nije znalo potječe li od kvara u aparatu ili zbog prekida u emitiranju. A i tvorničkih grešaka je bilo podosta pa su malobrojni RTV mehaničari u Požegi imali pune ruke posla. Morao si im dovesti aparat u radionicu i moliti ih da budu što prije gotovi. Nekada je trebalo tjedan dana ili više da se promijeni pregorjela elektronska cijev.
RIZ, „Čajavec“ „Ei Niš“, „Gorenje“, „Tesla“… Bilo je dosta proizvođača u bivšoj državi koji očito nisu mogli proizvesti veću katodnu cijev, pa su se držali iste veličine ekrana koji je u doslovnom, a ne samo prenesenom značenju, bio pravi „mali ekran“, tako da su se u većim TV-dvoranama uvijek hvatali prvi redovi stolica. Strpljivo se čekalo da se makne česti natpis „pauza“ između emisija koji je zamjenjivao reklame i trajao po više minuta.
Onima koji danas pri kupovini novog TV-a paze ima li ugrađen digitalni „tuner“, strogo žele tanki ekran i imaju na izbor stotine programa, nemoguće je shvatiti koje muke su imali vlasnici televizora iz 60-ih. Smiješno izgleda, dakako, što je dobar dio vlasnika tada buljio bi u ekran – kako se to znalo reći – „od signala do signala“ (testna slika na početku i kraju emitiranja), ali imati u vlastitoj kući „žive slike“ bio je nezamisliv doživljaj koji nije mogao zamijeniti ni veliki ekran u kino dvoranama. Kinematografi su propali, a ostalo je do danas isto samo jedno: ovisnost o „prozoru u svijet“.
