Pero Antunović, majstor stolar iz Donjeg Čaglića
FOTO: compas.com.hr
U današnje vrijeme svjedoci smo kako poslodavci, posebice oni privatni, muku muče s pronalaskom kvalitetnih stručnih, radnika – majstora. U tu kategoriju svakako ubrajamo Peru Antunovića, stolara iz Donjeg Čaglića koji, osim nedvojbene stručnosti, stolariji i svome zvanju pristupa i s umjetničke strane. S njime smo razgovarali o njegovim obrtničkim iskustvima, ali i o ostalim zanimljivim temama.
U vašoj radioni u oči upada veliki grb koji asociran na japansku zastavu i na kojem piše „Wooden weapons and equipment by Petar Antunović“. Pojasnite o čemu se radi?
U slobodnom prijevodu to znači oružje i oprema za borilačke vještine, a to je vezano uz obrt „Paart“ za izradu sportskih rekvizita koji sam imao od 2004. do 2009. godine. Zanimljivo je da su na osnovi mene i mog obrta u Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NKD) uveli djelatnost izrade sportskih rekvizita koja do tada nije postojala.
Proizvodio sam oružje od drveta kao i razna pomagala. Uglavnom su to bili mačevi, koplja, noževi, šurikeni i ostala duga ili kratka oružja. Čak sam za vojsku i policiju radio drvene replike pištolja i vatrenog oružja.
„Paart“ je danas ostao na četiri bloga i to tri na engleskom i jedan na hrvatskom jeziku.
Što je bilo s obrtom odnosno zašto on nije opstao?
Najveći problem je što Hrvatska tada nije bila u Europskoj uniji, a 90% mojih proizvoda je bilo namijenjeno izvozu. Pojavio se problem cijene dostave, posebno za oružja duža od 150 centimetara koja je bila preskupa i neisplativa. Primjerice, tada je cijena jednog takvog koplja bila 100 eura, a dostava 150 eura i tu nisam mogao parirati s cijenom. Iako je, bez obzira na to, bilo ljudi je koji su naručivali oružje od mene, prije svega jer se radilo o vrhunskoj kvaliteti.
Radilo se intenzivno, sudjelovao sam na brojnim sajmovima, predstavljao proizvode, u to vrijeme sam već imao svoju internet strancu, ali tada je i bio veliki interes za ninjutsu. Danas je taj „bum“ prestao i gotovo sve europske firme koje su radile sličan asortiman su ugašene.
Rekao bih da je u vrijeme kada sam imao obrt izostala podrška nama obrtnicima i poduzetnicima, prije svega logistička i savjetodavna. Uvjeti poslovanja su bili teški, troškovi su bili veliki, velika davanja. Primjerice, jedno vrijeme sam radio za jednog Nizozemca, ali i ta suradnja je na kraju završena jer su nas sve do dvije godine prije ulaska u EU vodili kao zonu visokog ratnog rizika i sve pošiljke su se morale dodatno osiguravati, odnosno za njih smo morali plaćati veće iznose. Žao mi jer sam imao jako dobre i kvalitetne proizvode, neke proizvode sam počeo izrađivati prvi u svijetu. Ne bih htio ispasti bahat, ali ja u svijetu nisam imao konkurenciju i u ono vrijeme sam u svojoj branši postavljao svjetske standarde kvalitete. Čak i u odnosu na japanske mačeve.
Što je ključ kvalitete?
Učio sam od vrhunskih „Papukovih“ majstora stolaraKljuč kvalitete je poznavanje materije, a do znanja sam dolazio na razne načine. Prije svega škola. Nakon osnovne u Lipiku, u Pakracu sam završio drvno industrijsku školu za zvanje stolar i posljednja sam generacija koja je na praksu išla u Papuk. Završio sam u Papukovom „Jasenu“ i imao sam prilike učiti od poznatih Papukovih majstora Zdenka Vagnera, Marka Klobučarevića, Andrije Špelića, Vilka Fogla… Stavili su me u „šabloneriju“ iz koje je praktički kretala kompletna proizvodnja i tamo se moglo puno toga naučiti. Pokazao sam se kao dobar radnik, oni su vidjeli da imam talenta za drvo i sve je već praktički bilo pripremljeno da nakon prakse i vojske dobijem posao u Papuku, ali je počeo rat i to nikada nije realizirano. Uz te stare majstore sam stekao tu stručnu naobrazbu koju učenici danas nemaju gdje dobiti. Danas je tu cnc, strojno rezanje i obrada dok se nekada jako puno toga radilo ručno i gdje su ključne bile majstorske ruke i njegovo umijeće i vještina.
Što se tiče ostalog znanja, jako puno sam naučio kroz literaturu, internet, ali i od starih ljudi, ne nužno stolara. Pa sam tako od jednog 90-godišnjaka sasvim slučajno naučio da je klen jedino drvo koje „ne pije vodu“ što mi je bilo jako važno za rješavanje jednog problema.
Glavnina oružja koje ste izrađivali je bilo drevno oružje koje se koristilo u ninjutsuu i koje su koristili japanski samuraji. Od kuda ta poveznica japanskih ratničkih vještina, drveta i Pere Antunovića?
Od samog ranog djetinjstva, zahvaljujući djedu Ivanu koji se bavio drvetom i od njega sam kao 7-godišnji klinac dobio svoj prvi nožić, da ne uzimam njegov iz alata. Naša obitelj je u stvari bila obrtnička obitelj, djed nije bio učeni stolar, ali je bio vrhunski i cijenjen majstor, a otac Vinko je bio kovač. Zahvaljujući tom djedovom nožiću počeo sam kao vrlo mali reckati puškice, pištoljiće, lukove strijele, klasika; kauboji i indijanci. Mogu reći da sam si praktički od sedme godine sam izrađivao igračke. Kasnije sam u školi to još usavršio pa sam izrađivao Coltove, Winchesterke što je tada bilo moderno. Nedavno je na jednoj facebook stranici objavljena prijeratna fotografija članova Karate kluba „Kalit“ Lipik na kojoj su moji školski prijatelji Tihomir Paragi i Boris Grafina, a oni su u stvari prve osobe koje su od mene naručile da im za potrebe treninga izradim drvene noževe.
Šta radite danas?
Danas sam zaposlenik „Lipkoma“ gdje radim od 2017.godine. Tu sam dospio jer su tražili stručnu osobu, znači nikakva protekcija ili stranačka pripadnost. Radim ne samo kao stolar nego općenito, tu sam da dam rješenje na pojedini problem. Posao je dinamičan, plaće nisu bajne, ali ovaj posao sam prihvatio prije svega jer se nadam da ću dočekati famoznu obnovu Wandelbahna i Kursalona i velika mi je želja da radim na obnovi krova i drvenarije na Wandelbahnu. Već sam si sam složio određene predloške i bazu fotografija kao dokaz kako se to radilo prije jer te spojeve koje su na Wandelbahnu radili tadašnji majstori, vjerujem da nitko u Hrvatskoj ne može niti zna napraviti niti tko danas tako radi. Ako krene obnova vjerojatno će se tražiti čovjek koji to može i ja se vidim u tome. Slično je bilo i s orguljama u pakračkoj župnoj crkvi. Nije bilo novaca da Heferererovi stolari rade kućište za orgulje pa su angažirali mene jer sam radio dosta sakralnih elemenata i u lipičkoj crkvi i u mjesnim kapelicama. Iako sam kroz taj posao izrade kućišta za orgulje prošao jednu ogromnu kalvariju, ostaje mi satisfakcija što me je Heferer radionica orgulja uvrstila u svoj katalog, pa pod graditelj kućišta pakračkih orgulja piše Pero Antunović.
A što se tiče oružja, na čemu trenutno radite?
Radim na jednom ekstremno dugačkom Nodachi maču dugom oko 180 centimetara. Takvi mačevi se rade isključivo po narudžbi, nema ih na tržištu, prava su rijetkost čak i u Japanu, gdje inače postoje četiri radionice koje opskrbljuju 80% svjetskog tržišta. Ovo je prototip koji radim nama za upotrebu jer nemamo takav mač za trening.
Više pročitajte na compas.com.hr.
