Ovo su heroji Zlatne doline koji su sudjelovali u obrani Vukovara
18.11.2021. | 11:42
Kristina Šimić
Pregleda: 11780
FOTO: 034 portal/Hrvatski vojnik
Danas je 30. obljetnica pada Vukovara. Prošlo je 30 dugih godina otkako je nakon 87 dana opsade, najljepši biser Dunava, Vukovar pao u ruke brojčano nadmoćnijeg neprijatelja. Tijekom opsade, Vukovar su branili branitelji iz svih dijelova Lijepe Naše, dok je manje poznat podatak da je u obrani Grada heroja sudjelovalo i nekoliko stanovnika Požeštine koji su Vukovaru i Hrvatskoj dali najviše što su mogli, svoje živote.
U nastavku donosimo njihova imena te svjedočanstva njihovih suboraca i prijatelja kao autentičan zapis o hrabrosti heroja Zlatne doline.
Zoran Gruber (satnik) je rođen 5.rujna 1969.godine u Migalovcima. Mladost je proveo u Eminovcima, mjestu nedaleko od Požege u kojoj je završio nekadašnju Osnovnu školu Nikole Demonje, danas Osnovna škola Julija Kempfa, a potom i školu za strojarskog tehničara. Dragovoljac Domovinskog rata u sastavu 1.gardijske brigade Hrvatske vojske, poginuo je 20.studenoga 1991., kada je s ostalim ranjenicima i djelatnicima bolnice deportiran na farmu Ovčara, gdje je mučen, ubijen i zakopan u masovnoj grobnici. Tijelo Zorana Grubera identificirano je 17. studenog 1998. godine, a 24. studenog 1998. godine sahranjen je na mjesnom groblju Svetinje. Posmrtno je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
Umirovljeni satnik Josip Širić, živi sudionika tih događaja, iznosi sljedeće:
-Kada smo 14. lipnja 1991., došli s ratišta Ljubovo u Gospiću, jer se smjena mijenjala svaka dva tjedna, Zoran Gruber i ja smo dobili zapovijed da idemo na istočno ratište, a to je obuhvaćalo područje: Vukovara, Iloka, Bapske, Opatovca i Šarengrada. Tada nas je iz Rakitja poveo zapovjednik tog pojačanog voda Ivan Grbavac-Cobra. Jedan dio nas otišao je u Ilok, poput mene, a drugi dio, poput Zorana Grubera, otišao je u Vukovar. Ja sam u Iloku ostao više od dva mjeseca i jedno vrijeme sam bio u kontaktu sa Zoranom Gruberom, dok se moglo preko telefona komunicirati.
Moram spomenuti da je Zoran mogao izaći iz Vukovara čak i prije nego li je Vukovar pao u okruženje. Za mene je Zoran Gruber jedan od istinskih heroja Vukovara, što se rijetko spominje. Na krvavi Uskrs, nakon akcije, dok smo bili na noćnoj straži, poslije pogibelji Josipa Jovića, Zoran Gruber mi je rekao: „ Jović nam je poginuo, i on je prvi. Tko zna koliko će nas još poginuti tijekom rata, i hoćemo li uopće dočekati slobodnu Hrvatsku.“ Dok je to govorio oči su mu bile pune suza, i to su ujedno jedne od posljednjih riječi kojih se sjećam-govori satnik Josip Širić.
-Za mene je Zoran Gruber istinski heroj, koji je svoju hrabrost dokazao svojim djelima i ponašanjem. Taj njegov osmijeh, prkos, inat, nikad neće zaboraviti, ali ću nepravdu prema njemu pokušati ispraviti. U Eminovcima je dobio ulicu te je Ulica Zorana Grubera asfaltirana. Nastojim i da ga se odlikuje redom bana Josip Jelačić.-zaključuje Josip Širić.
Obrani Vukovara pridružio se i Pleterničanin Branko Drinovac Lega
Branko Drinovac Lega, rođen je 22. kolovoza 1964. u Rakitnom, BiH. Kao dvogodišnji dječak s obitelji se doselio u Bresnicu kraj Pleternice. Odrasta s braćom i sestrama pod toplom skutom majke Ruže i oca Tome. Okružen toplom obiteljskom ljubavi i pažnjom, odmalena je prihvaćao obiteljske i kršćanske vrijednosti. Omiljen među vršnjacima dobio je nadimak Lega. Prijavio se u pričuvni sastav MUP-a te u tenisicama i sa svojom kupljenom puškom otišao u pakao Vukovara 1991. Svoj život položio je na Sajmištu 10. listopada 1991. Nakon pogibelji obitelj, prijatelji i rodbina nisu znali gdje je pokopan, sve do lipnja 1998. kad je ekshumiran iz masovne grobnice Dubrava i nakon identifikacije, uz najviše vojne počasti, sahranjen na Gradskom groblju u Pleternici.
Povodom 30. obljetnice 63. „A“ samostalne bojne ZNG Požega, u lipnju ove godine, u Gradskoj knjižnici Požega, upriličen dokumentarni film o hrvatskom branitelju-heroju Domovinskog rata, Branku Drinovcu-Legi. Film redatelja i scenarista Vladimira Andrića iz Vinkovaca, u trajanju od 53 minute, prikazuje vukovarske ratne dane i dogodovštine Branka Drinovca-Lege ispričane kroz sjećanja njegovih suboraca: Ivice Arbanasa, Ivana Anđelića-Doktora, Vasilije Tucker-Vaske i Mile Filipovića dok su sjećanja na brata, sina i prijatelja posebno emotivno iznijeli njegova majka Ruža, brat Zoran i prijatelj Predrag Milosavljević-Peša.
Bojnik Vlado Sentić rođen je 15.travnja 1963. godine u Podgorju. Dragovoljac je Domovinskog rata i pripadnik 204. brigade. Poginuo je 19.studenoga 1991. godine u Borovom Naselju.
Dosad neispričano priču o herojstvu, žrtvi te bezuvjetnoj ljubavi prema domovini i Gradu heroju koja je premostila sve slavonske širine, u emotivnom razgovoru opisala je Ljubica Sentić, supruga bojnika Vlade Sentića. Ni majčine suze, ni suprugina preklinjanja da ne ide u pakao Vukovara, nisu odgovorila tada 28-godišnjeg Vladu u njegovu naumu da ode pomoći Gradu koji je za sve nas krvario na istoku zemlje. Srce je bilo jače od razuma. Iako je prošlo već 30 godina, Ljubica Sentić još se uvijek živo sjeća slike supruga koji se brije prije polaska u Vukovar dok na umivaoniku sjedi njihova trogodišnja Gabrijela i krupnih suza koje su kvasile mladenačke obraze Vlade Sentića u trenutku napuštanja roditeljskog dvorište u Grginom dolu, u Požegi.
Bio je 1. rujna 1991. kada je moj suprug Vlado Sentić otišao u Vukovaru, a to je ujedno i posljednji put da sam ga vidjela živog. Sjeo je u svoj automobil, dovezao do Pleternice te svom prijatelju Ivanu Gačiću-Liscu, rekao da ide s njim, ne rekavši mu pri tome kamo idu. Tek nakon dolaska u Slavonski Brod, gdje su se već čule granate, rekao mu je da idu u Vukovar. Dolaskom u Bogdanovce, Ivan Gačić-Lisac vratio se automobilom u Požegu dok je mog supruga u Bogdanovcima dočekao zapovjednik Ivan Matković -Lasta, koji ga je upitao: „Mladiću, što tebe dovodi u Vukovar“? Vlado mu je odgovorio: „Vidim da krvarite, došao sam vam pomoći“. Za taj događaja sam tek nedavno saznala.- govori nam Ljubica Sentić.
-Vlado je nakon dolaska u Bogdanovce, raspoređen u vukovarsko naselje Buđak, u Ulicu Đergajski odvojak, gdje je s braćom Živaljić od prvog do zadnjeg dana bio na položaju. Za vrijeme kratkih predaha u podrumu obiteljske kuće Miroslava i Marina Živaljića, bojnik Sentić često je ponavljao kako predaja ne dolazi u obzir, samo proboj. Stoga je na sam dan pada Vukovara, kad je već bilo jasno da će grad pasti, krenuo u proboj. U ulici sreće grupu od šest ljudi, koju je predvodio Mirko Nikološević, a uz njega je bila njegova supruga Đurđica. Zbog mraka koji je pao i neprijatelja koji je bio blizu, kretali su se Vinogradskom ulicom. Ta ulica je posebna jer su se samo na jednoj strani nalazile kuće, na drugoj strani pruga i kukuruzište, a na kraju ulice nalazio se željezni most na kojem je bio mitraljez. Nažalost, negdje oko 2 sata ujutro, taj mitraljez postat će koban za bojnika Sentića. Smrtno ranjen, šuteći, umirao je u mukama i pri tome svojom šutnjom spašavao ostale u grupi- prepričava nam Ljubica Sentić. Bojnik Vlado Sentić sahranjen je na Memorijalnom groblju u Vukovaru, da bi ga kasnije obitelj sahranila na Groblju sv. Ilije u Požegi.
Hrvatski branitelj, časnički namjesnik, Robert Sesar iz Jakšića, rođen 4. ožujka 1967. godine u Zurichu gdje su mu tada živjeli roditelji. Kada je Robertu bilo 9, a sestri Ani 7 godina, obitelj se vratila u Hrvatsku.
Robert Sesar je bio pripadnik 3.gardijske brigade „Kune“, a rat ga je zatekao kao studenta Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku. U pokušaju proboja prema Vukovaru, pogiba 10.11.1991., u mjestu Karadžićevu, nedaleko Jarmine, dok se sa svojom postrojbom pokušao probiti prema Vukovaru. Posmrtno je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Sahranjen je na groblju u Kuzmici, a njemu u spomen svake godine u Pleternici se održava Memorijalni stolnoteniski turnir.
Prilikom pisanja ovog članka razgovarali smo s ljudima do kojih smo mogli doći, a koji su bili izravni sudionica tih događanja. Također, koristili smo informacije koje su nam u danom trenutku bile na raspolaganju. Budući da je prošlo trideset godina, a većina Požežana koja je odlazila u Vukovar, nije bila dio naše veličanstvene 123. brigade, nego su se kao dobrovoljci priključivali drugim gardijskim brigadama, moguće je da postoji još Požežana koji su svoj obol dali u obrani Vukovara. Stoga, ako posjedujete takve informacije, slobodno ih podijelite s nama kako bi se svima njima odao pijetet kakav zaslužuju.
