Šokantne optužbe na račun djelatnika Veleučilišta u Požegi

Veleučilište u Požegi
(FOTO: 034portal.hr)

26.09.2017. | Josip Marinac
Pregleda: 80575

Na našu adresu stiglo je otvoreno pismo upućeno Veleučilištu u Požegi u kojem otac dvoje djece s invaliditetom iznosi svoja iskustva i ukazuje na probleme s kojima se susreo na VUP-u.

Ako se ispostavi da je istina sve što gospodin u pismu navodi, doista je šokantno i tužno sve što je ova obitelj morala prolaziti za vrijeme studiranja njihovo dvoje djece s invaliditetom te vjerujemo da će se na Veleučilištu morati dogoditi velike promjene.

Prema našim saznanjima, sutra bi na Veleučilište trebala doći Pravobraniteljica osoba s invaliditetom i predstavnik nadležnog Ministarstva, stoga ćemo njihov posjet popratiti i obaviještavati javnost o daljnjem razvijanju ove situacije.


Otvoreno pismo prenosimo u potpunosti:


"Ja sam Josip Marinac, otac obitelji dvoje studenata s invaliditetom. Sin se služi invalidskim kolicima, a kćer ima značajne poteškoće u kretanju. Odlučio sam se napisati otvoreno pismo, kako bih upozorio na iskustvo koje je naša obitelj imala s Veleučilištem u Požegi.

S molbom za pomoć nadležnim organima moj sin se obratio u trenutku kad je viša predavačica Dragana Bjelić inzistirala kako je njegova studentska obaveza biti u dvorani u vrijeme održavanja ispita, iako je znala da istoj dvorani student s invaliditetom koji se u kretanju služi invalidskim kolicima, jednako kao ni slabije pokretan student, ne može pristupiti. Jedina pomoć mojemu sinu bio sam ja, koji sam, da bismo se popeli na kat s kolicima morao utrošiti zadnje atome snage.

Ja i moj sin kao i cijela obitelj bili smo ucijenjeni pokoriti se prohtjevima nastavnice, znajući da smo nemoćni pred sustavom koji se od nas ograđuje stepeništem. Veleučilište u Požegi potpuno je nepristupačno osobama s invaliditetom i nije ostvaren ni jedan element pristupačnosti. Oboje studenata s invaliditetom su bili prisiljavani pojaviti se u dvoranama na prvom i drugom katu. Studentske dvorane, službe Veleučilišta, kabineti profesora kao ni knjižnica nisu dostupni studentima s invaliditetom. Podizna platforma na začelju zgrade postavljena je tek nakon što je sin napustio studij (nemam spoznaju o tome funkcionira li). Osobe koje se kreću u invalidskim kolicima i slabije pokretni studenti ne mogu pristupiti prostorijama na katu, jer ne postoji dizalo.

Na Veleučilištu u Požegi postoji samo jedan sanitarni čvor pogodan za korištenje osobama s invaliditetom, koji je pretežito služio kao mjesto na kojem su bila spremana sredstva korištena u održavanju higijene prostora Veleučilišta. Ostala dva čvora nisu adekvatna svrsi.

Veleučilište u Požegi nije učinilo druge prilagodbe prostora uklanjanjem postojećih arhitektonskih barijera. Studentske dvorane u kojima se odvijala nastava nisu pristupačne studentima s invaliditetom, tj. studentima u kolicima te slabije pokretnim studentima, nije postojao niti postoji plan da ih se prilagodi. U proračunu Veleučilišta u Požegi nisu predviđena sredstva za prilagodbu prostora i sredstava kojima raspolaže Veleučilište u Požegi.

Sinovljeva je korespondencija s ministarstvom izašla u javnost, zbog čega je ista od nadležnoga pisano zahtijevala da ga se isključi s Veleučilišta, jer je, kako se ona opravdavala, iznosio neistine o nastavnicima. Tadašnji dekan je u svom odgovoru na pritužbe iz dopisa od 01. srpnja 2013., obećao poduzeti propisane mjere, koje su izostale, jer nije utvrdio protuzakonito i diskriminatorno postupanje. Međutim, stoji činjenica da je imenovana viša predavačica odbila sići kako bi ispitala studenta, zbog čega mu je upisan pad, iako zbog rečenog ispitu nije mogao pristupiti.

U očitovanju dekana obećano je uvođenje odredbi koje su trebale jasnije odrediti odnos prema studentima s invaliditetom, i njihov status na način koji omogućava ostvarenje ravnopravnosti, posebne skrbi, uključenje u obrazovni proces i neometano obrazovanje. Kad se govori o potrebi posebne skrbi, koja se i na Veleučilištu u Požegi koristi kao izraz koji se vješto zlorabi, na način koji je studente s invaliditetom zadržavao na margini obrazovnog procesa, treba znati da je ispitni postupak jest preispitan, ali ne na način koji podrazumijeva odgovarajuću prilagodbu postupka ispitivanja, utvrđivanja i vrednovanja znanja potrebama studenata s invaliditetom, nego na način koji ih dodatno miče prema rubu margine i stigmatizira kao nepoželjnu pojavu, budući da su bez iznimke ispitivani u nazočnosti svjedoka, što nije bio slučaj s ostalim kolegicama i kolegama na Veleučilištu u Požegi. Takvu praksu dr. sc. Robert Idlbek pravdao je time kako su usmeni ispiti javni, te da stoga usmenom dijelu ispita može prisustvovati svatko, s obzirom na to da ispiti imaju javni karakter. Međutim, očita namjera ovoga opravdanja bila je obmanuti nadležna tijela ministarstva, te spriječiti i onemogućiti štetan učinak ozbiljne optužbe neverbalnog nasilja kojem su pojedini nastavnici Veleučilišta u Požegi bili skloni, a koje je spomenuti dr. sc. Robert Idlbek, kao dekan zdušno podržavao.

U žarkoj želji da stvori i barem donekle sačuva privid vjerodostojnosti, u okolnostima pada profesionalnosti, narušavanja općeljudskih etičkih normi i standarda, koji su bili očiti, a koji su u daljnjem tijeku mandata bili sve očitiji, nije mogao sakriti činjenicu kako postojeći prostorni kapaciteti ne ispunjavaju sve elemente obvezne prilagodbe prema potrebama studenata s invaliditetom, tvrdeći kako Veleučilište nije nikada iniciralo, provodilo i podržalo bilo koji oblik diskriminacije osoba s invaliditetom, iako je samo nekoliko mjeseci prije utvrđeno da je diskriminacija tada, kao i sada, kao što će biti i ubuduće, nepobitno prisutna. Neosporno utvrđena činjenica jest da osobe s poteškoćama u kretanju i u invalidskim kolicima ne mogu pristupiti prostorijama na katu.

Jasno je kako Veleučilište u Požegi nije planiralo, nije započelo, neće ni dovršiti obvezu prilagodbe postojećih prostornih i drugih kapaciteta kojima raspolaže. Ne držim odgovornima one studente koji su se bojali zauzeti za sebe i svoju budućnost u strahu od razorne moći sive eminencije lokalnih moćnika, koja tijekom ovoga razdoblja, prozvanu predavačicu drži netaknutom u njenom zvanju i položaju. Unatoč tome, do ušiju mi ispod glasa dopiru priče o nebrojenim studentima koji su sa samo jednim ispitom prije završetka izbačeni s Veleučilišta. To su uglavnom studenti koji su se žalili na prozvanu. Zbog svega su se na svakom ispitu koji je uslijedio nakon što su zatražili pomoć, oni osjećali kao neka nemoćna životinja obješena na mesarske kuke neposredno prije klanja, jer na Veleučilištu u Požegi, ni u najmanjoj mogućoj mjeri, nema ozračja prijateljstva, povjerenja i priznanja truda i zasluga.

Osim toga, studentske službe, servisi kao ni tijela uprave i dio nastavnika studentima s invaliditetom nisu bili dostupni, te je ostvarenje prava koja proizlaze iz studentskoga statusa za njih u značajnoj mjeri ograničeno. Sve to potvrđuje neugodno iskustvo moje kćeri Snježane, na čije je neslaganje i prijedloge prozvana predavačica Dragana Bjelić, reagirala burno, ocijenivši kako je ona bespredmetna, želeći obezvrjeđujući njezin rad i svodeći ga na razinu nepostojanja, te da stoga nije potrebno nastaviti razgovor, onemogućivši joj mogućnost konzultiranja u vezi s kolegijem.

Valja napomenuti kako se dotična i u prošlim susretima, ponijela na način koji nije primjeren akademskoj i stručnoj sredini. Spotičući se o invalidska kolica pokazivala je vrlo neugodne izraze lica, grimace i ciničan podsmijeh. Kazala je kako nadalje ne želi surađivati ni na kojoj razini, uključujući, međuljudski odnos koji je među nama i do sada u značajnoj mjeri bio narušen, ni u okviru koji pretpostavlja odnos na relaciji student – predavač.

Stoga je o iznesenom zatražila očitovanje dekana, predlažući izuzeće kao mjeru koja s obzirom na okolnosti, osigurava neometan nastavak studija. Kako bi se razumjelo i na pravilan način shvatilo njeno iskustvo, valja se prisjetiti indikativnog razgovora s dr. sc. Robertom Idlbekom, tadašnjim dekanom Veleučilišta koji joj je na vrlo neugodan način kazao kako "laže čim zine", te kako joj se na ispitima izlazilo u susret, pri čemu joj je dana sloboda samostalnog izbora pitanja koje obuhvaća pojedini kolegij. Tim sam tvrdnjama svjedočio osobno 01. srpnja 2013. One nikako ne odgovaraju istini. Snježana nije nikada, ni na koji način, ni u kojoj mjeri kompromitirala akademske standarde i definirane ishode učenja, što rečeno jezikom običnog čovjeka znači kako nije ni na koji način utjecala na konačni ishod ispita. inzistirajući da se ispitni sadržaji provede u dostupnim prostorima Veleučilišta, kojih nema, i na način koji osigurava jednakost sa svim ostalim studentima, izuzev odstupanja koji su radi specifične naravi okolnosti koje proizlaze iz bolesti i s njom povezanim okolnostima, nužni.

Unatoč tome, neprestano je, u različitim prilikama i na različite načine ponižavana i vrijeđana.
Kakvim pogrdnim nazivima, ocjenama i kvalifikacijama je sklona viša predavačica Bjelić, najbolje znaju studenti koji su s ispita odlazili uplakani i krajnje poniženi. Možda ih ovo pismo potakne pa iznesu svoje osobno iskustvo s njom, na što ih ovim pismom pozivam i za što ih usrdno molim, obzirom da se dekan hvalio kako su sa studija nebrojeni otišli iako su do završetka imali ispit ili dva.

Ured Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom kao i stručne službe nadležnog Ministarstva, do sad su vješto zadržavali neutralnu poziciju, pa čak i kad je majci kao pratiteljici, na temelju nevješto iskonstruirane tvrdnje od strane prozvane, nadležno Općinsko državno odvjetništvo u Požegi uputilo poziv radi dopune obavijesti u vezi s tvrdnjom imenovane, da bi konačno kaznenu prijavu imenovane predavačice odbacilo kao neutemeljenu. Unatoč svemu, Dragana Bjelić i dalje radi na Veleučilištu.

Zar nije tužno da su konstrukcije protiv majke i studentice svojim konstruiranim iskazima podržali dekan Veleučilišta u Požegi ali i dipl. Iur. Jasmina Mlađenović, koju su oboje studenata izabrali za mentoricu kod izrade završnog rada? Naše iskustvo potvrđuje kako institut pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, često stoji kao pokriće, pomoć i poticaj kršenju ravnopravnosti, koju ovaj institut svojim djelovanjem mora osigurati. To se pokazalo i prilikom zadnjega obraćanja uredu Pravobranitelja kad je sin Zlatko upozorio da je isključen sa svečanosti promocije na Veleučilištu.

Bez dvojbe držim kako je njegovim isključenjem s promocije na Veleučilištu u Požegi, teško narušeno njegovo ljudsko dostojanstvo te da su povrijeđena njegova stečena prava, obzirom da je kao izvanredan student 08. srpnja 2017. završio studij u propisanom trajanju, te položio sve propisane ispite i udovoljio svim drugim propisanim obvezama, slijedom čega je morao biti promoviran, zajedno sa svim drugim svojim kolegicama i kolegama, što mu je onemogućeno, budući da je svečanost promocije održana u prostoriji koja mu nije dostupna, jer se nalazi na prvom katu.

Dekan se u mnogim prilikama prema sinu ponio nečovječno, pa i onda kad je tobože ponudio nosače, kao da nije riječ o ljudskom biću nego o nekoj vreći pšenice ili krumpira koju se sprema baciti na prikolicu. To zorno pokazuje da se iza maske ljubazno nasmijanog dobrotvora krije sasvim druga osoba,, jer je zaboravio da je već kod prvog susreta s invalidskim kolicima, s gnušanjem odbio da pomogne kako bismo se lakše popeli do ureda predavačice. Kod svakog susreta tražio je prigodu da se čim prije izgubi u gužvi na hodnicima.

Kao otac obitelji, uoči posjeta Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom gradu Požegi, želim ju pozvati, neka smogne snage pred javnošću, u društvu ministrice znanosti, osobno ući u zgradu Veleučilišta u Požegi, zajedno s mojim sinom i kćeri, u sve prostorije, kako bi uvidjela u kojoj je mjeri zgrada uistinu pristupačna, te priznala kako zaista nema prostorije dostupne studentima s invaliditetom te da bez zadrške upozori prozvane na posljedice koje za sobom nosi ovakvo ponašanje prozvanih.

Jesu li ovim odnosom ostvareni svi oblici diskriminacije? Ovaj apel smatram primjerenim, budući da je odgovornost pred istinom daleko veća, od rizika po život i zdravlje obitelji. Naime, osobno sam iskrvario spotičući se na stepeništu Veleučilišta. Sada, kad nam je nanesena nepopravljiva šteta, nadam se da ćete smognuti snage priznati sve na što ste se do sada oglušivali i slali utješna, ali za ovaj slučaj bezvrijedna pisma.

Usrdno molim da se ovo pismo objavi I prenese u cijelosti!
Razočarani otac"


Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI