Baka Amalija se priprema za stotu: ¨Od života se najviše sjećam da sam se naradila¨

Amalija Mitrović
(FOTO: Aleksandar Grlić)

20.03.2015. | Aleksandar Grlić
Pregleda: 14568

"Do prije šest godina sam živjela sama i bila sam zdravija. U obitelji nitko nije doživio toliko puno godina kao ja. Pamtim svog tatu kako je išao u štalu musti krave i nosio `amper` star i grbav, imao je 92 godine kad je umro. `Možebit` da bi živio i dulje, ali je bio `šlogiran`, a brat mi je umro prošle godine, imao je 97 godina", kaže najstarija Vetovčanka Amalija Mitrović (rođena Poleto) koja će svoj stoti rođendan proslaviti 13. rujna ove godine.

Nakon smrti stogodišnje mihaljevačke superbake Ane Vrban, Amalija je vjerojatno najstarija stanovnica Požeštine.

Slavonsku Talijanku um dobro služi, govori razgovijetno hrvatski i talijanski jezik. Sluh joj nije najbolji, a na ukućane i predmete u okolici se mora često oslanjati pri kretanju. Amalija je po nečemu ipak mlada djevojka: jako se naljutila na nas jer smo zbog obaveza pomaknuli vrijeme posjeta, a ona se uredila.


- Tatina strana obitelji se doselila iz Udina, ne znam točno, ali mislim jer je tamo služio vojsku. Talijanski jezik govorim malo, već ga dosta zaboravljam. Tata i mama mi nisu nikako znali pričati hrvatski jezik. U školu nisam nikad išla, nismo svi mogli ići. Morali smo raditi i pomagati u zemljoradnji tati i mami. Bilo nas je pet sestara i dva brata. Ja sad imam tri kćeri, osam unučadi, 16 praunučadi i osam šukununučadi, valjda - kaže nam uz smijeh baka Amalija i pokušava nabrojati unučad - Ivica, Josip, Zdenko, Željko, Slavica, Marica. Zadnje Davida i Elenu koji žive u Italiji je pozdravila i na talijanskom u kratkom videu.




- Kako sam živjela? Nekad nekako, sirotinjski. Vi to ne možete znati. Nema koga da je star kao ja. Bilo je svakako. Radili smo na polju, bili smo nadničari. Koliko pamtim, prvo smo došli u Marindvor, onda smo išli u Vučjak pa u Kaptol. Bili smo svuda. Radili smo sa svojom "marvom". Imali smo sve svoje - konje, alate i plugove. Nismo bili među svijetom po selima. Pustara i dvije tri obitelji, to je bilo sve, a zemlje koliko hoćete raditi. Morali smo raditi puno da imamo za trošiti i za sijanje, a nekad prodaš i koji metar. Nije bilo novca za zaraditi. U životu pamtim najviše da sam se naradila, ako smo htjeli živjeti, morali smo puno raditi - prisjeća se Amalija mladosti koju je provela po cijeloj Požeštini prije nego li se konačno skrasila u Vetovu kraj Kutjeva.

Slijedi zaplet. Amalija se dva puta udala za dva različita Ivana Mitrovića. Oba su završila na Križnom putu jer su se u II. svjetskom ratu našli na krivoj strani, ali samo se jedan vratio živ, a priča postaje još nevjerojatnija.

- Ima deset godina kako je udovica, a moj otac, njezin prvi muž je nestao u II. svjetskom ratu. Zanimljivo je da se moj tata zvao Ivan Mitrović i tata mu se zvao Andrija. Moj "čiko", njezin drugi čovjek se zvao također Ivan Mitrović i njegov otac se zvao isto Andrija. Jedino se moja mama mog tate zvala Marija, a čikinog tate Reza. Moj očuh se tako uvijek potpisivao Ivan Mitrović mlađi. Obojica su bili iz istog sela i susjedi - objašnjava Amalijina kćer Dragica Gotštajn.

- Ne znam ni sama više kako sam se zaljubila u jednog pa drugog Ivana Mitrovića - potvrđuje baka Amalija.

- Samo da čujem i da sam svjesna kako sam bila, imala bih puno. Nemam što poželjeti nego da se smirim kao i drugi što su se smirili - povjerava nam se Amalija pa nastavlja: - Budite kao i mi što smo bili: dobri, vrijedni i pošteni. Sada i onda je velika razlika. Blaženi oni koji se drže poštenja. Budite dobri sa svima, zlo si nemojte dozvoliti. Mi smo slušali kako su nas naši roditelji učili odmalena - poručuje na kraju Amalija.



U kući obitelji Mitrović i Gotštajn zajedno su četiri generacije. Svi već prave planove za rujan kada će se okupiti, čak i oni koji žive u Italiji. Baki Amaliji možemo samo poželjeti dobro zdravlje i da se skoro vidimo na stotom rođendanu.

- Tu smo ja, mama, Josip, Vesna i troje unučadi. Hvala Bogu, nije nikad dosadno. Ja sam sad u 77. godini, ali ne bih rekla da sam naslijedila njezinu dugovječnost. Uvijek je bila energična, okretna i vrijedna. Znala je skuhati i ispeći što je god dragi Bog htio. Od sirotinje i ni od čega napravi svašta. Do prije šest godina je bila savršeno zdrava i onda je pala. Živjela je sama nakon djedove smrti. Bilo mi je jako teško da ju damo u dom i tako sam je uzela. Mama mi je dala cijeli svoj život, sad joj se nekako odužujem. Što ćemo, tako mora biti, tako će valjda i meni napraviti moja djeca - ispričala je na kraju kćer Dragica.



Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI