Danas nam trgovina trubi, ljudi su se povukli u sebe, a mladih gotovo da nema
28.07.2015.
Klementina Malčić
Pregleda: 12730
Ivan Rukavina
(FOTO: Klementina Malčić)
- 1986. godine sam kupio imanje ovdje u Požeškoj Koprivnici od starih tzv. dobrostojećih seljaka. Od tada do danas gradim, radim, uređujem ovo malo imanje i naprosto uživam ovdje. Tijekom života sam radio u Austriji, ali unazad 15-ak godina uvijek sam se rado vraćao.
- Poznajem cijelo selo, zato što se kao osoba brzo uklopim i volim sve znati. Pričaju mještani ovog sela a i primijetio sam da su ljudi prije nekih 20-ak godina bili više povezani, bili su više od susjeda i pomagali su jedni drugima. Poslije nesretnog rata ljudi su se jednostavno počeli povlačiti u sebe, izgubili smo osjećaj za druge - priča nam Ivan Rukavina.
- Ljudi su se prije dosta bavili poljoprivredom kao i svako drugo selo, međutim, Požeška Koprivnica je poznata po drvnoj industriji. Većina ljudi u selu se bavila šumarstvom, rušili bi stabla te ih prodavali.
Selo je prije bilo napredno, danas je sve drukčije, ostalo je malo ljudi. Od 80 kuća u selu čak 20 je napušteno. Volio bih da se mladim ljudima pruži prilika da se zaposle, volio bih da ne odlaze, da ostanu tu gdje su sretni. Ja sam nekako srastao s ovim selom, mirno je, okruženi smo prirodom što je uistinu lijepo - kazao je Rukavina.
Prisjeća se Ivan da se nekada kada bi izbio požar u selu svi okupili i išli gasiti, dok danas na ulicu izađe svega dvoje, troje ljudi i čekaju vatrogasce - I tu se osjeti razlika između ljudi sada i nekada - primjećuje Ivan.
- Tijekom ljeta se najviše radilo, od kopanja nasada do žetve. Svi naši plodovi su bili prirodni, ništa se nije špricalo i trovalo, kako bih ja rekla. Bila sam zaposlena i uz to sam obavljala poslove kod kuće stoga mi je bilo dosta teško, ali preživjela sam - prepričava nam Koprivničanka Kata Tucaković.
Kata Tucaković
Objašnjava kako su ljudi prije bili više komunikativniji i više si međusobno pomagali. - Danas rijetko tko da će ti pomoći, to je nešto što je uvelike promijenilo moje selo i nikada se neće vratiti na staro. Živim sama, od dana do dana, tu i tamo popričam sa susjedima.
- Zatvorila se trgovina, sada imamo pokretnu, sreća pa svira dok prolazi, inače nebih stigla kupiti kruh. Imam dva vrta i nije mi teško kopati i održavati, to me uveseljava - dodaje 80-godišnja Kata.
- Prije se puno radilo i više imalo, a ljudi su bili sretniji. Sjećam se da sam kao cura s prijateljicama išla u nadnice. Znale smo otići rano zorom i vratiti se kasno popodne, koliko god da smo bile neispavane ili umorne na posao i s posla smo išle pjevajući. To su bile manje grupice ljudi koje su se međusobno družile i radile.
- Stvarno, ništa nam nije bilo teško, bili smo kao obitelj, cijelo ovo selo je bilo povezano. Pogledajte danas, ljudi nema u kućama, a kamoli na ulici. Kuća lijevo i desno od mene su prazne i moja će uskoro - rekla nam je 77-godišnja Anka Arambašić.
Anka Arambašić
