¨Tata mi je građevinar. Otišao je u Rusiju raditi i zaljubio se...¨
20.04.2015.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 13823
Monika Podobnik i Marija Carić
(FOTO: Aleksandar Grlić)
"Rodila sam se u Moskvi. Tata mi je Požežanin, radio je na građevini u Rusiji i zaljubio se. Tamo su se moji roditelji vjenčali i ja sam se rodila, a onda smo se prije 11 godina doselili ovdje. Volim jezike. Govorim normalno ruski, hrvatski i engleski jezik, njemački `natucam`, a naučila sam i malo španjolskog jezika", predstavlja nam se 18-godišnja Monika Podobnik iz Skenderovaca kraj Brestovca. Monika je jučer sudjelovala na okupljanu predstavnika ruske manjine u Požegi u organizaciji Udruge Rusa Slavonije. U organizaciji Veleposlanstva Rusije posjetili su ih i sunarodnjaci iz drugih dijelova Hrvatske, većinom iz Zagreba. Nakon liturgije u pravoslavnoj crkvi uslijedilo je druženje i upoznavanje Požege pa izlet u Orahovicu.
- Tu sam od svoje sedme godine. Kod kuće mama priča ruski jezik, nikad nije uspjela naučiti hrvatski kako treba, a tata priča hrvatski jezik tako da sam ja naučila oba. Ruski koristim i preko interneta kad pričam sa sestričnom i s tetkom preko Skypea i na Facebooku. Oni dolaze kod nas, htjeli su isprobati Jadran, bili su i u Požegi. Bilo im je jako lijepo, svidjelo im se toliko da su još htjeli ostati, ali nažalost nisu mogli. Mama je išla zadnji put u Rusiji prije nekoliko godina. Kad god se ukaže prilika, ona ode tamo. Dolazila nam je i tetka ovdje. Obje zemlje volim podjednako, svaka ima neke svoje posebnosti. Ovdje u Hrvatskoj je lijepo što ima manje kriminala. U Požegi je prednost to što je mali grad, svi se znamo više-manje. Moskva je opet velegrad koji ima svoje prednosti. Bila sam jako mala kad sam došla, tako da se ne sjećam baš puno, ali bilo mi je lijepo dok sam bila tamo. Moskva je velik grad, pun ljudi, užurbanost je na svakom koraku. Sve je nadohvat ruke - uspoređuje Monika svoje dvije domovine.
Monika nije bila jedina predstavnica druge generacije hrvatsko-ruskih obitelji. Priča u kojoj se naš radnik zaljubi u Ruskinju i vrati iz Rusije s obitelji dogodila se velikom broju Hrvata. Zapravo većina ruske manjine u Hrvatskoj su žene, tako je bilo na jučerašjem okupljanju u Požegi.
- Isto sam rođena u Moskvi i tata mi je isto građevinar. Kako ste znali? Nemam što nadodati - kaže uz smijeh Marija "Maša" Carić iz Zagreba. pa nastavlja: - Moskva ima 13 milijuna ljudi više nego što bi trebala imati. Više volim Zagreb, živim u Sesvetama koje imaju 100.000 ljudi i to mi je već previše. Imamo događanja skoro svaki mjesec, ma uvijek će se Rusi naći, bilo koji praznik će slaviti. Ne treba im neka prigoda. Ja ne idem toliko na ta događanja, ali znam da mama ide i cure plešu u folkloru ili pjevaju u zboru. Sad imam 21 godinu, ali sam otišla negdje s četiri. U početku je tata znao bolje ruski nego mama hrvatski jezik, ali ga je lagano zaboravio. Mama je tako morala ostati na hrvatskom jeziku.
Marija ima obitelj u Donjecku i Mariupolju u Ukrajini gdje se sada vodi rat, žali zbog toga što su se ljudi podijelili, podjele postoje čak i među članovima obitelji. Ljudi su prisiljeni birati između Rusije i Ukrajine, odnosno zapada.
- Nekad znam otići u Ukrajinu. Tamo imam bratića koji je otišao u Njemačku, ali on je isto posjećivao svoj grad, a tetka je u Mariupolju. Čujem se s njima i nažalost nije baš dobro. Koliko čujemo po drugim ljudima, nemaju ništa protiv Rusije, ali propaganda djeluje. Ljude koji su nekad bili veliki prijatelji podijelile su velike sile. Moja tetka se pod utjecajem propagande također okrenula doslovno protiv obitelji. I ona je Ruskinja, ali živi u Ukrajini i tako joj je došlo u glavu. Žalosno je što se ljudi dijele. Tetka nam kaže da ima pucanja, ali je to u prazno, ne pucaju u ljude nego čisto po zraku. Civili su relativno sigurni, sad je OK s obzirom na što je bilo. To nam je zapravo jedina obitelji i žao mi je što nas je uspjela razdvojiti politika - priča nam Marija.
- Htjela bih tamo otići u Rusiju u skorije vrijeme. Kod nas u obitelji je ostalo dosta toga. Tu su mama, obitelj koja je dolazila i njezine prijateljice, tako da se stalno krećem među Rusima. Jednostavno je smiješno, ali što ću? Vrlo bih rado tamo otišla u posjet, možda i živjeti neko vrijeme - rekla nam je na kraju Marija "Maša" Carić.
- Ja sam u Požegi 15 godina. Dolazim iz Rostova na Donu. Tamo odem možda jednom godišnje. Veze su ostale. Nekad idem sama, nekad s obitelji. Sin mi dosta dugo živi tamo, vratio se. Nema pravila, odem tamo koliko mogu. Tko ima želju ima mogućnost druženja, podupire nas Veleposlanstvo i imamo svoju udrugu. Nitko nas ne sprječava u čuvanju naših tradicija i običaja. Ovdje u Slavoniji nas ima malo i zato se naše smotre održavaju uglavnom u Zagrebu, Čakovcu, Zagorju ili na moru od Splita do Pule, Rijeke i Dubrovnika. Tamo su malo veće društva i malo su aktivniji - priča nam pak Galina Petranović, predsjednica Udruge Rusa Slavonije.
- U Požeštini nas ima desetak, ne previše. Privatno se okupljamo često i djeca nam se druže. Danas nije toliko teško čuvati našu baštinu jer imamo televiziju i internet, stalno možemo kontaktirati s obiteljima. Cilj manifestacije je bio okupljanje i čuvanje naše tradicije. Okupili smo se i s našim svećenikom koji je u Petrogradu studirao teologiju i koji zna koristiti staroruski jezik. Imali smo i svetu liturgiju, barem oni koji su pravoslavci. Došli smo iz cijele Hrvatske, a Veleposlanstvo nam je dalo autobus - kazala nam je Galina na kraju.
