Život u Beninu: Bez tople vode, struje, mesa - ali s puno sreće
20.11.2012.
Domagoj Katić
Pregleda: 14955
Đurđica Lucić
(FOTO: Domagoj Katić)
"Kada sam čula da se djeca vesele jednom listiću napolitanke, znači ne cijelom keksu nego jednom listiću od keksa, jednostavno sam morala otići u Benin jer nisam vjerovala da na ovom svijetu postoje ljudi koji se tome vesele", započinje svoju priču Đurđica Lucić iz Zagrađa koja je lani otišla u Afriku kako bi svojim volontiranjem pomogla onima kojima je pomoć potrebna.
Danas je održala predavanje u Dnevnom boravku u Pleternici. Ni sama ne zna kako bi krenula i što rekla, jer je još uvijek prepuna dojmova iz Benina.
- To je neopisiv doživljaj, doći tamo i susresti se s djecom koja unatoč teškim uvjetima života ne skidaju osmijeh s lica. Puno je obitelji koje nemaju ni vode ni kruha, tako da veliki dio godine jedu nešto poput kaše, ali bez okusa i mirisa. To nije ni hranjivo ni fino, od toga se samo napušu, ali oni to tako slatko jedu kao da je to nešto najfinije na svijetu. Tek jednom ili dvaput godišnje jedu meso. Jednom sam bila prisutna kada su naišli na leglo štakora, oni na njih ne gledaju kao mi. Ispekli su ih i pojeli jer su za njih štakori meso koje rijetko kada imaju priliku jesti. Na svakom kutu je novo iznenađenje. Jednom sam djetetu dala bombon, kada je došao njegov brat on je bombon izvadio iz usta i dao ga bratu, nakon toga brat njemu i tako dok nisu zajedno pojeli jedan bombon - prepričava Đurđica.
Išla je, kaže, puna planova i s puno znanja o tom mjestu, ali sve se to promjenilo njezinim dolaskom.
- Kada sam došla bilo mi je teško i tužno, ali oni su se i dalje samo smješkali, tako da mi je njihova sreća ukazala da nemam razloga za tugu. Jela sam sve isto kao i oni iako sam u početku morala jesi nešto sličniju hranu našoj te sam ju postepeno izbacivala i prelazila na njihovu. Najteže mi je padalo tuširanje u hladnoj vodi, iako mi je trebalo vremena i da se priviknem na život bez struje. Jela sam isključivo u internatu kod časnih sestara jer je sve ostalo opasno zbog nedostatka higijene. Kućanstva imaju samo jedan lonac, a kuće služe samo za spavanje i ništa nema unutra. Problem je i nedostatak pitke vode, ja sam uspjela skupiti 1.000 eura sa svojom obitelji te financirati kopanje jednog bunara - nastavlja Đurđica koja je bila u selima Biro i Malanhoui.
Bilo je i opasnih trenutaka. Kad se vraćala s časnom sestrom iz grada po noći, zapalio im se motor u automobilu. - Jedva sam ostala živa, vozili smo se i sve što smo vidjeli je malo nešto ispred nas jer je sve prašina okolo. Prolazili smo kraj ljudi i oni su nas zaustavljali, međutim mi nismo stali dok nam se nije ispriječio jedan muškarac. Izišle smo iz auta i shvatile da gori motor, sjetila sam se da imamo plinsku bocu u autu. Tada sam osjetila nadljudsku snagu jer sam u sekundi izvukla tu bocu van, a da uopće nisam osjetila koliko je teška - prepričava nam to danas s osmijehom na licu.
Kaže kako su za njih djeca bogatstvo, te da većina smatra da ih Bog više voli ako imaju više djece. - Jedna obitelj u prosjeku ima šestero djece, ali nažalost zbog cijene mnogi od njih ne idu u školu i dane provode čuvajući mlađu braću ili sestre. Vrlo su skromni i jednostavni bez nekakvih želja. Oni koji idu u školu ipak imaju želju otići u europske gradove jer su ih vidjeli na slikama u knjigama, tako sam mogla čuti da neke curice žele ići u Pariz. Posjetila sam i selo gubavaca, bilo je strašno vidjeti baku bez prstiju na nogama, a tamo gdje joj je bio palac još je bila otvorena rana. Nakon toga smo otišli u grad i kupili zavoja i prašaka nekih kako bi si mogla to zamotati - prisjeća se naša sugovornica.
- Bilo mi je jako teško otići odande, puno sam plakala, a njima nije bilo jasno zašto ja plačem, jer oni ne plaču kada se netko rastaje tako da su pitali časnu što mi je i zašto plačem jer nitko nije umro. Kada sam se vratila kući, šok je bio ogroman, ponovno u normalnim životnim uvjetima, topla voda, struja... Međutim, nedostaje mi njihova toplina, kod nas su puno hladniji međuljudski odnosi.
Kaže nam kako ima namjeru ponovno otići, ali ne zna kada će to moći ostvariti.
- Iako je to samo 8 sati leta od nas, put je jako skup i ne znam kada ću moći ići ponovno tamo, sada sam tu i odavde pokušavam pomoći što više mogu. Iduće godine će sirotište čiju sam izgradnju pomagala biti gotovo, ali sumnjam da ću moći ići tada - kaže Đurđica te dodaje kako je pri povratku iz Afrike shvatila kako su puno sretniji oni koji malo imaju. - Nas su ipak materijalne stvari iskvarile - dodaje.
