Školske spomenice vrjednije su od spomenika
12.08.2012.
Željko Lukić
Pregleda: 9424
Djevojačka škola
(FOTO: Arhiv)
Listajući stare školske spomenice nalazimo da je selo Bučje imalo „mazde“ davno prije nego li su uvezene iz Japana
Pojam „spomenica“ većinom asocira na ratna odličja koja gube značaj od režima do režima, no nitko ih se uglavnom ne odriče. Obratno je sa školskim spomenicama koje vremenom dobivaju na povijesnoj vrijednosti, a mnogi su ih zanemarili, zaboravili, bacili… Ne baš svi.
Što je „školska spomenica“? Vjerujem da to ne znaju ni mnogi iz žilave prosvjetarske kaste kojoj su sada u zbornici teme samo božićnice, jubilarne nagrade, darovi za djecu (njihovu), troškovi prijevoza i druge prinadležnosti dobivene po Božjoj pravdi i milosti.
Radi se zapravo o godišnjacima u koje su bilježeni običaji, događaji, svekoliki način života u nekome naselju, a ne samo u školi gdje su bile pohranjene i gdje su ih vodili učitelji. Te spomenice su se počele pisati naredbom Visoke kraljevske i zemaljske vlade iz 1880. i naredbom Podžupanije u Požegi od 19. listopada 1881. g. Etnolog Josip Milićević navodi: „...nigdje na području Hrvatske nema toliki broj spomenica i toliko vrijednog sadržaja kao u požeškom kraju...“. Hmmm…
Opisi iz spomenica neobično su korisni ne samo za etnološka nego i druga znanstvena istraživanja, a da ne govorimo o zanimljivim podacima iz svakidašnjice. Ove bilježnice su bile nerijetko ukrašenih korica i škole su se ponosile njima, rado ih pokazivale gostima koji su se u njih ponekad i upisivali. Neke ih održavaju i danas (ponajviše u kajkavskim područjima Hrvatske), a neke su , pak, pokrenute u relativno novije vrijeme pri otvaranju škole, kao npr. 1964. u OŠ Dobriše Cesarića – dakako, one u Zagrebu, a ne istoimene u Požegi.
Školske spomenice vrve zanimljivostima, pa tako iz one u Brodskome Drenovcu, rodnome mjestu dr. Andrije Štampara (čija jedina veza s Požegom je ona nes(p)retno postavljena bista na željezničkom kolodvoru, saznajemo da ljudi nisu uložili nikakva truda da galicom i krečom zaštite vinograde od peronospore, tako da je ovo veliko selo 1887. imalo ukupno 2000 akova vina, da bi 1894. bilo svega 100 akova (akov je inače mjera od 50 litara).
Sljedeći zapis iz istog sela je slikovitiji: “Najljepša i najpoštenija djevojka, ako ne ima dosta gizde ostat će neudata; nasuprot i nevaljala djevojka sa sandukom svojih prnja lahko se uda. Takav je ukus. Momka vuku i roditelji i kumice i tetke za nos, a on kao medo srlja kud ga vode; pa kako će drugačije kada je još zelen.“ Iz Zagrađa školska spomenica govori slično: „Tako se dvoje uzmu, a da se nisu prije ni vidjeli, niti su se igdje sastajali, niti ašikovali.“
O selu Bučju školska spomenica krajem 19. st. govori: „...starinske kuće su bile napravljene od blata i blatom oblijepljene. Prozori tih kuća bili su sasvim maleni, te su mjesto stakla imali neku mazdu nalik na mjehur od svinja.“ Eto kako su prve „mazde“ došle u Slavoniju.
Dakle, i u vrijeme kad su prestale biti obaveza učiteljima, mnoge škole ipak nastaviše tradiciju vođenja kronike, baš kao onaj poštar u seriji „Naše malo misto“. Vratimo se na tvrdnju gore navedenu J. Miličevića da u požeškom kraju ima jako mnogo školskih spomenica. On je o tome pisao krajem 60-tih i početkom 70-tih godina prošlog stoljeća. Neke nove škole odmah su pokrenule i svoje spomenice, kao npr. požeška Katolička osnovna škola, školske web stranice i muzeji drugih gradova s ponosom ih prikazuju.
Novija istraživanja školskih spomenica u Slavoniji, pri čemu se posebno ističe Dinko Župan (Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod), otkrivaju i neke složenije društvene odnose. Ovi tekstovi bogati su sasvim osobnim zapažanjima i komentarima, kao i polemičkim tonovima. Tako D. Župan bilježi:
„Dok su pisci spomenica znali biti kritični prema kolegama koji su prije njih radili u školi, vrlo su apologetski bili raspoloženi prema višim vlastima, osobito prema banovima, vladarskoj obitelji i političkim režimima, tako se u istoj spomenici, koja je pisana tijekom dužeg razdoblja, mogu naći hvalospjevi vladaru Franji Josipu I, kralju Aleksandru, ustaškom i komunističkom režimu. Gotovo u svim opisima političkih događaja zrcali se vladajući diskurs, što potvrđuje kako je školstvo kontinuirano bilo izloženo ideologizaciji, te je kao takvo i samo bilo važan čimbenik u proizvodnji i širenju vladajućih ideologija. Bez obzira o kojoj je ideologiji ili vladajućem diskursu bilo riječ, u školi se od učenika i učenica, ali i od učitelja i učiteljica, očekivala lojalnost, pokornost i poštivanje autoriteta vlasti.“ (Znanstveni rad iz 2010. pod naslovom „Živio svijetli ban“.)
Ideologija ili obično političko poltronstvo ljudi „za sva vremena“ – pitanje je sad. Posebno u školstvu gdje je država gotovo uvijek davala učiteljima ne samo plaću nego i stan s dodacima u naturi (npr. ogrjev), pa im je čitav profesionalni i obiteljski život bio doslovno vezan za školu. 
Školske spomenice su pisane rukom, a ono što se smatralo vrjednijim tiskalo se, obično u povodu nekih događaja. No, kako to obično biva u izučavanju povijesti, neugledni skriveni zapisi skromnih ljudi više govore o svome dobu nego li pompozni tiskani primjerci. Tako je u tiskanom ljetopisu požeške Više i Niže djevojačke škole pomno opisan posjet školi „Njegove Preuzvišenosti svietlog bana Khuena Hédervárya“, u listopadu 1891. Kolika je snishodljivost bila posrijedi dovoljno je navesti da se u tekstu gramatička zamjenica za banovo ime - „on“ (i dalje kroz padeže) pisala velikim slovom kao da se radi o Bogu (je li tadašnji pravopis tako nalagao - nisam siguran). Na kraju posjeta školi „ushićene su učenice otpratile Njegovu Preuzvišenost, svietlog Bana, sa odličnom njegovom pratnjom skladnom milozvučnom pjesmicom, dok ih samo i zvučni vali stizati mogahu“. Bljak!
Obrasci ideološkog korištenja đaka (poklanjanje cvijeća, recitiranje pjesmica, učenički špaliri, svečani dočeci i mahanje uz prometnice), koji su bili osmišljeni u 19. stoljeću postat će nezaobilazni dio režimskih rituala u 20. stoljeću, osobito u totalitarnim sustavima koji će dobar dio svoga opstanka temeljiti i na ideološkoj instrumentalizaciji školske djece.
Svaki dokument iz prošlosti ima svoju vrijednost, a školske spomenice sačinjene od onog marljivog, svestranog i prema budućnosti odgovornog malog dijela prosvjetarskog kadra, više govore o svome dobu od javno izloženih spomenika.
