I požeški Rumunji odlaze na zapad: ¨Žao nam je, ali ovdje nema posla¨
09.04.2015.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 11847
Vesna i Dragan Todorović s djecom
(FOTO: Aleksandar Grlić)
"Mama mi je radila u Sloveniji i tako se upoznala s očuhom koji živi u Ljeskovici kraj Čaglina. Tu sam došao sa sedam godina i odrastao. U Čaglinu sam završio školu. 1999. godine sam odslužio i vojsku ovdje. Poslije sam stupio u kontakt s mojim rođenim ocem i otišao u Srbiju gdje sam upoznao svoju sadašnju suprugu Vesnu. Oboje smo podrijetlom Rumunji iz Srbije, od Rumunjske nas dijeli samo Dunav, ali koristimo rumunjski jezik", objašnjava nam Dragan Todorović, Rumunj netipičnog rumunjskog imena koji sa svojom suprugom Vesnom živi već nekoliko godina u Požegi. Par malo tamnije puti i njihovu djecu nekad ljudi pomiješaju za Rome, no već su se navukli na povremene predrasude. Uskoro se spremaju sa svoje troje djece preseliti u Njemačku, čekaju samo da Dragana završi prvi razred koji tu pohađa.
- U Požegi smo četiri godine. Razmišljam o odlasku trbuhom za kruhom. Ovdje u Hrvatskoj ne možeš naći posao. Imam osam razreda osnovne škole, rijetko ćeš gdje naći posao i ako ima posla, netko se ubaci preko veze. Tu sam stekao mnoge prijatelje, veze i poznanstva. Volim ovaj grad, navikao sam se. Jedna kćer mi tu ide u osnovnu školu, sin sad mora poći u predškolu. Žao mi je što idem jer mi je tu i obitelj, ali čovjek ide trbuhom za kruhom, mora se. Ovdje nema kruha - opisuje nam Dragan.
- Imam brata koji radi na građevini u Njemačkoj. Već mi je našao posao u Bremenu. Samo čekamo da mala završi školu i idemo. Odrastao sam ovdje, veze s Rumunjskom i Srbijom su mi skoro nikakve, život me sad opet tjera dalje trbuhom za kruhom, moram.
- Upoznala sam Dragana i došli smo ovdje, vjenčali se, stekli djecu. Kad sam došla prvi put ovdje, bilo mi je čudno jer ne znaš nikoga, ali sad je OK. U Hrvatskoj sam već šest godina. Ima i dobrih i loših ljudi. Ima ih koji gledaju i na boju i na jezik. Misle da smo Romi. Sve se to da podnositi i mora se kad već živimo tu. Ima i dobrih ljudi, stekli smo puno prijatelja. Za početak nismo nikoga poznavali, svi su nas gledali poprijeko i s predrasudama. Nismo imali koga da nam pomogne osim njegove obitelji, ali sad je dobro. Kćer je odlična učenica, vidjet ćemo kako će biti kad završi školska godina. U početku je među učenicima bilo malo predrasuda zbog boje kože, vikali su joj da je crna i Ciganka, ali učiteljica je to sve dovela u red. Ima prijatelja i priča nam svoje dogodovštine iz škole. Sad je sve OK - kaže nam pak Vesna Todorović.
- S jedne strane nam je žao što odlazimo, a s druge i nije. Nadamo se boljem životu u Njemačkoj. Gledam na budućnost svoje djece. Tu smo podstanari i preživljavamo s malo novca, a moramo nešto i ostaviti djeci za budućnost. Nije mi iskreno žao. Kad sredim svoje papire, želim se i ja zaposliti. Radit ću sve što se ponudi, samo da se plati. Nadam se da će djeca tamo završiti školu da mogu raditi i imati nešto u životu. Ovdje je mnogo bolje nego u Srbiji. Tamo imam mamu i tatu, ali tu mi je bolje jer mi je tu suprug, djeca su mi tu rođena. Tamo odem na mjesec-dva dana vidjeti obitelj i vratim se nazad. Tamo je još manje prilike za posao nego ovdje. Nekako nas zapad Europe sve više privlači. Idemo gdje je bolje, mislim da to svi rade danas, posebno mladi - rekla nam je na kraju Vesna.
