Kako je počeo rat u Hrvatskoj: ¨Tko to nije doživio, ne može ni zamisliti¨
28.02.2015.
Tomislava Marošević
Pregleda: 9321
Stipan Grgić
(FOTO: Tomislava Marošević)
U povodu obilježavanja početka Domovinskog rata, koji je počeo napadom na Policijsku postaju Pakrac 1. ožujka 1991. godine, razgovarali smo s jednim od policajaca koji je proživljavao dramatična iskustva rata od prvog dana te kao prvi redarstvenik bio jedan od heroja obrane Policijske postaje, Stipanom Grgićem.
- Primijetio sam da se počelo nešto "kuhati", a kao početniku rečeno mi je kako me takve stvari ne trebaju zanimati. Tad slijedi prava drama, drama kakvu svi oni koji nisu prisustvovali ne mogu ni pojmiti. Oko 12:30 sati tadašnji načelnik postaje Jovo Vezmar sve nas je policajce pozvao na sastanak. Nas 30-ak se odazvalo sastanku, a svi mi smo otprilike znali što nam ima za priopćiti. On je započeo svoj monolog: "Drugovi policajci, baš dolazim sa sjednice vijeća gdje je donesena odluka da se Pakrac pripaja SAO Krajini te da više nisu prihvatljiva obilježja Republike Hrvatske i stoga vas molim da oni koje prozovem predaju oružje i odu svojim kućama kako bi se spriječilo krvoproliće, a kad se situacija smiri, bit ćete vraćeni na posao" - prisjeća se Grgić.
- Tad nastaje muk, a Vezmar počinje čitati imena pakračkih policajaca koji moraju predati oružje i uputiti se svojim kućama. Za mene je to bila nebuloza pa sam se onako buntovan podigao i rekao kako ja svoje oružje ne dam nikome. Ja to oružje neću upotrijebiti, osim ako mi život ne bude ovisio o tome, ne daj Bože život moje supruge. Strašno ljut i frustriran, izašao sam u hodnik gdje sam vidio prizor koji je samo rasplamsao gnjev u meni; hodnik je bio svojevrsna čekaonica srpskih rezervista pod punim naoružanjem, a sve to vrijeme naši su policajci razoružavani. Osupnut nepravdom pristajem predati svoje oružje, ali uz prijetnju da se već sutra vraćam po njega. Vjerujem kako nas četnički rezervisti nisu imali namjeru ubiti sad i ovdje, ali bilo je to samo pitanje vremena. Pri izlasku iz stanice, iznenađen brojem rezervista, vraćam se u postaju kako bih zatražio od načelnika pratnju do svog doma. Prolazeći kroz grad, zgranut sam brojem pripadnika srpskih rezervista. Čim sam došao kući, kroz glavu mi je prošlo kakve su se strahote mogle zbiti, ali tu je valjda Bog odigrao prave karte; svojoj supruzi došao sam živ - dodaje.
- Ubrzo je Policijska satnica u Pakracu vraćena pod kontrolu, nekoliko njihovih rezervista je zarobljeno, ali su svi oni vrlo brzo pušteni. Sad je sav teret pao na naših 8 redarstvenika koji su ostali tu. Minirani su kafići Larma i Papiga, Kapelica sv. Josipa, pa nažalost slijedi ubojstvo Vlade Laučana. Nakon tog ubojstva odlučili smo pokazati što želja za samostalnom Hrvatskom može napraviti. Počeli smo tako da je nas nekolicina svaku večer dolazila u stanicu po naoružanje, dijelili smo ga ljudima koji su se priključili obrani, a ujutro oko 5:30 smo ga vraćali u postaju. Tako smo razotkrili miniranje kod caffe bara Larma, šverc poker aparatima i slično
- Poput mnogih drugih, i ja sam stradao braneći naš Pakrac; imam 60-postotnu invalidnost od granate čiji su me geleri izrešetali. Tako je stradala cijela trbušna šupljina, arterija je bila raskidana, nemam veliki komad mišića u nozi. Unatoč svemu tome invalidskoj sam se mirovini opirao sve do 1998. godine. Mislim da bi svaki hrvatski branitelj trebao dobiti obuhvatnu liječničku pomoć jer sudjelovati u ratu i slušati izvještavanja s bojišnjice Elizabete Gojan je kao da želiti dobiti osunčan ten čisteći svoj podrum - pojašnjava Grgić.
