Kvadratura kruga
26.06.2011.
Dijaspora
Pregleda: 8402
Ilustracija: pretrpanost poslom
(FOTO: Istockphoto.com)
Negdje u siječnju 1993. godine šef me pozove k sebi na razgovor i objašnjava mi da je u poslovnom planu za tu godinu predvidio jedno novo radno mjesto unutar našeg odjela jer treba još jednu kvalificiranu osobu za rad na projektima.
Da, dobro, razmišljam bilo bi divno dobiti podršku da napokon završimo to što Amerikanci od nas očekuju jer smo sa tri tekuća projekta bili u zaostatku i prijetila je opasnost da zbog toga ti novi proizvodi ne mogu na tržište.
Projektnim i poslovnim jezikom rečeno kočili smo izbacivanje tih proizvoda jer nam je dosta ljudi bilo na bolovanju, ženski dio tima djelomično na porodiljskom, a mi koji smo bili voditelji projekta previše zaokupljeni rutinom, tzv. osnovnim poslovanjem.
U proljeće te iste godine me šef ponovno pozove i sav pun oduševljenja mi priča da je dobio četiri portfolia sa zanimljivim životopisom i da ga je jedan najviše oduševio, naprosto zaintrigirao jer je poseban. Želi čuti moje mišljenje o tome prije nego što odluči tu osobu pozvati na razgovor i moli me da budem kritična i racionalna u vezi procjene.
Naravno, ne traži od mene da prosudim kvalifikaciju te osobe nego mišljenje o tome odgovara li našem uigranom timu.
Dao mi je mapu na proučavanje i u rukama sam držala dva lista A4 formata. Na prvom, u gornjem desnom kutu slika lica jednog muškarca u tridesetim godinama, lijevo od toga kronološki poredan redoslijed svih važnijih prekretnica u njegovom životu i na dnu drugog lista osobni potpis uz zahvalu zbog poziva na razgovor. Ništa neuobičajeno, reći ćete!
Zemljak
Imate pravo, standardni obrasci, tekst bez gramatičkih grešaka napisan na engleskom i baš toliko informacija koliko je potrebno da poslodavac donese odluku o primanju u radni odnos. Radilo se o momku iz Hrvatske i ne zaboravite da pišem o 1993. godini.
Dakle, Marko je stigao ovamo sa tek vjenčanom suprugom (usput rečeno u drugom mjesecu trudnoće)kao izbjeglica iz Hrvatske,oboje Hrvati,bio je smješten u bungalov od 45 četvornih metara koje su ovdašnje vlasti osigurale za tu potrebu. Bungalovi su naravno imali grijanje, toplu vodu, oboje su dobili privremenu dozvolu boravka i mjesečnu financijsku potporu za osobne potrebe.
Drugo je sve organizirala općina u kojoj su se naravno morali registrirati. Tko je s tim statusom htio raditi, mogao je, jer je firma koja primi na posao bila spona za dobivanje privremene dozvole rada. Marko odluči potražiti posao jer mu je naravno dosadilo sjediti u bungalovu i ubijati se vijestima o ratu, pokoljima i divljanju jugo vojske te tako čekati dan povratka.
Govori dva jezika
Osim toga inženjer je s diplomom zagrebačkog PMF-a, govori, pazite govori a ne sluzi se, tečan engleski i njemački, ima 33 godine, 6 godina socijalističkog radnog staza u firmi koja više ne postoji (uništena granatiranjem), od toga dvije godine radnog iskustva na platformama i bušotinama nesvrstanih zemalja, solidnu opću kulturu, služi se računalom... ok, ima parcijalno iskustvo s projektima, jednom riječju super reference za tadašnje tržište radne snage! (tada još nije bilo Bologne, bachelora…)
Dobra odluka koja se, vidjet ćete na kraju, pretvorila u nešto meni neshvatljivo!
S tim sposobnostima bio je idealan kandidat za upotpunjavanje našeg tima, zadatak koji je trebao obaviti kao izmišljen za osobu iz te struke.
Govorim šefu da mu svakako treba dati šansu, da ću, ako se odluči primiti ga na posao pomoći oko integracije u tim i da ću mu svakako dati sve potrebne pojedinosti i informirati ga o tome u kojoj smo fazi s projektima.
Sve idealno
U međuvremenu je obavljen i razgovor, Marko je pristao, sve je regulirano potpisivanjem ugovora o radu i početak jedne perfektne poslovne suradnje mogao je započeti.
Marku smo osigurali radni prostor, priključili PC u internu firminu mrežu (radilo se paralelno u MS –DOS-u i Windows-groups-u a internetski priključak je te godine imao samo visoki management tj. poslovodni odbor) osigurali telefonski priključak i interni mobilni aparat, predstavili ga timu, upoznali sa svim ključnim ljudima s kojima će komunicirati u drugim odjelima, pokazali prostorije, osigurali kartice za prolaz i započeli smo sa radom.
Od njega se očekivalo i to mu je bilo rečeno u razgovoru da kao prirodoslovac razmišljanjem, idejama i eksperimentalnim ispitivanjima dovede proizvod do savršenstva, ne prekoračujući proračun, jer je konkurentna firma prema našim informacijama već radila na prototipu.
Lansiranjem proizvoda svima se nama smiješila jedna solidna financijska premija i naravno kako je to uobičajeno preporuka za rad na sljedećem projektu. Osim toga svi ti podaci ulaze i u dokument koji se pohranjuje u odjelu za upravljanje ljudskim resursima što je ponekad odskočna daska za napredovanje i hijerarhijski uspon unutar tvrtke.
Sve te informacije je Marko znao, ali ih izgleda nije ozbiljno shvaćao.
Mislim da tada nije shvaćao pravila igre.
Znati igrati igru
Pod pauzom sam ga nebrojeno puta ohrabrivala da na to stvarno gleda kao na jedinstvenu šansu jer je iznimna rijetkost da netko odmah dobije ugovor na neodređeno radno vrijeme a da prije toga barem dvije godine nije prošao posao pripravnika.
Marko se svojom komunikativnošću i poznavanjem jezika dobro uklopio u svakodnevicu i potpuno zaslužno doprinio ostvarenju toliko priželjkivanog dalekoročnog cilja tako da smo napokon rezultatima mogli opravdati do tada potrošen novac.
Regularno radno vrijeme po ugovoru je 8 sati uz polusatnu pauzu za ručak i četvrt sata za doručak koja naravno ne ulazi u radno vrijeme tako da se de facto u firmi ostajalo 9 sati. Niti to vrijeme nije bilo dovoljno da se uz rutinu još radi na projektu pa smo svi u timu imali jako puno prekovremenih koje smo si opet po ugovoru mogli dati isplatiti ili pretvoriti u slobodne dane.
Uspješna realizacija, ali...
Projekt je došao u fazu finalizacije i čekali smo "idemo!" od pravnog odjela koji je užurbano radio na dobivanju licence za prodaju tog proizvoda na europskom i američkom tržištu. Napokon su i te prepreke bile uklonjene, proizvod je bio predstavljen na jednom respektabilnom kongresu, počeo se dobro prodavati i mi smo pobrali lovorike!
Nakon zasluženoga godišnjeg odmora vratim se u radnu svakodnevicu i vidim da je Marko već 3 tjedna na bolovanju! OK, pomislim, samo da nije nešto ozbiljnije. Prošla su još tri tjedna i Marko se vratio s bolovanja, ali potpuno promijenjen.
Šef primijeti tu istu promjenu i naravno u jednom razgovoru “u 4 oka” mu otvoreno i iskreno veli da se u svakom trenutku njemu može i treba obratiti za pomoć, bilo koje vrste, ako želi! U koncernu je inače na cijeni diskrecija posebno ako se radi o bolestima (nadređeni ne smije pitati za dijagnozu osim ako mu namještenik to osobno ne ispriča).
Predugo na poslu
Radna disciplina mu je rapidno opadala, barem dva puta na tjedan je kasnio na posao ,posao za koji je bio plaćen nije na vrijeme obavljao, sam si je produžavao pauze, kasnio je na sastanke, nije odgovarao na poslovne upite, privatno je telefonirao sa poslovnog aparata, jednom riječju radio je sve ono što ugovorom o radu nije bilo dogovoreno. Svugdje na svijetu takvo destruktivno ponašanje, pogotovo ako se iz dana u dan ponavlja implicira reakciju poslodavca.
Što se radi sa djetetom koje neće slušati roditelje?
Marko je bio pozvan na razgovor kod šefa. Ne, nije ono što mislite! Nije mu se prijetilo otkazom ,nije ga se zastrašivalo, dapače, opetovano mu je ponuđena pomoć, hvaljen je njegov dotadašnji doprinos i stavljeno mu je u izgled da se na njega računa ali mu je naravno i vrlo direktno rečeno da se od njega ne očekuje ni više ni manje od onoga sto stoji u ugovoru.
On sam je vrlo malo pričao, ostavljao je dojam nezainteresiranog promatrača kao da se ne radi o njemu, nije bio niti nervozan, niti svadljiv, više odsutan nego prisutan duhom i to me je ponukalo da unatoč tome sto je već čuo šefovo mišljenje, onako, kao ”zemljakinja”, popričam s njim.
Marko, govorim mu, ti moraš reći ako si privatno u gabuli, uzmi godišnji ili slobodne dane, riješi tu situaciju i ja sam sigurna da će svi u timu imati razumijevanja za to. Ti moraš isto tako otvoreno reći ako nisi zadovoljan plaćom. Moraš to šefu objasniti pa ćete kod sljedećeg nagrađivanja pronaći kompromisno rješenje. Ne možeš se ponašati tako pasivno, moraš proaktivno djelovati jer još su svi na tvojoj strani.
Nije to život!
Ti mene ne kužiš, veli mi Marko, meni ovo ovdje sve pomalo ide na k....!
Nemam nikakvih privatnih problema, nisam alkoholičar ili tako nešto. Da, sretan sam što smo izvukli živu glavu dolje, što smo se ovdje situirali, dobili bebu, sve je u najboljem redu. Starci su dobro, u hotelu su kod Šibenika, niti zbog njih ne moram brinuti.
Stvarno te ne kužim, u čemu je onda problem? Vidi, nije ovo život, objašnjava mi, radim kao crnac od jutra do mraka!
Da, i? Pa dobiješ na bankovni račun svaki mjesec „odštetu“ za to! I prekovremene ti plate! Nikada ne kasne, imaš ugovor na neodređeno, zaštićen si zakonom o radu i da te se žele riješiti otkazni rok ti je 6 mjeseci, u tom vremenu možeš naći tri druga posla, a ne jedan, hej, pa o čemu ti pričaš? Isplaćuju Božićnicu, regres, premije i već ti je pun radni dosje dobrih referenci, daj molim te! Pa rekao ti je da s tobom planira kod sljedećeg nagrađivanja, to znaci da će ti ponuditi ili povišicu ili te preporučiti za drugi, još bolje plaćeni posao.
Usporedi to sa uvjetima koje si imao dolje, razmisli.
Da, možeš probati u INI ako zapošljavaju ili u nekom institutu u Zagrebu ili kao profesor na nekoj gimzi ili fakultetu, ako ti uspije, ali razmisli za koju lovu! Ovo ti je stvarno idealna prilika, smatraj to odskočnom daskom, pa moraš se prvo profilirati. Hej, pa on je imao 4 portfolia na stolu i izabrao je tebe, niti to ti ništa ne znači? Pa u kojim ti dimenzijama razmišljaš? Dobio si posao na osnovu tvojih kvalifikacija, nisi trebao nikakve veze i nisi nikoga morao podmititi! Marko, on je imao izbor, ova druga trojica su “domaći”! Niti po podrijetlu te nije zakinuo, za tvoju nacionalnost njega nije briga, on traži struku! A struka se plaća!
To nije moj đir
Da, da, znam, ti si se već navikla, ufurana si u to, dugo si tu! Nervira me ta njihova disciplina, osjećam se kao u zatvoru, nemam u tjednu vremena za košarku, samo radimo, tako do mirovine i ostavim kosti ovdje! Kužiš, nije to moj đir, dolje smo se družili.
Da, odvraćam mu sarkastično, po kafićima, za vrijeme radnog vremena pa smo zato po produktivnosti i konkurentnosti na začelju tabele. Privatno moraš odvojiti od poslovnog. Privatno je obitelj, prijatelji, privatno su vikendi! A ovo ovdje ti je to što ti osigurava egzistenciju! Ne možeš to ovdje raditi, nije rado viđeno, možeš jedno određeno vrijeme ali moraš računati na posljedice.
Ne možeš neprekidno kasniti na posao, nije fer u odnosu na druge koji svaki dan započinju na vrijeme, pa i ti bi se žalio kada bi vidio da ja to mogu bez da me se prozove, a tebi to nije omogućeno. Nije šef ovdje što je bio socijalistički direktor kod nas dolje. On je prvi među jednakima, a ne bog i batina kojem se ne smije oponirati. Pa i on je iznutra od krvi i mesa kao ja i ti! Vidiš da je i on svaki dan među prvima na poslu, a među zadnjima koji navečer provlače karticu!
Govorim mu da ne može kasniti sa poslom koji ima vremenske rokove. - Ako je na sastanku dogovoreno da će tvoja analiza biti gotova do utorka u 11 sati onda to mora biti i učinjeno. Drugi u timu koji tvoje podatke trebaju automatski kasne sa svojim poslom! I tako opet rješavamo kvadraturu kruga! Rokovi se moraju poštovati!
Povratak u domovinu
Marko se 1994. godine vratio u Hrvatsku. Njegova supruga nije. S njom sam još uvijek u povremenom kontaktu i u jednom telefonskom razgovoru mi je ispričala što se Marku dogodilo.
Dobio je posao u kompaniji čiji većinski vlasnik uskoro postala tvrtka Siemens, manager iz Siemensa reagirao je po istom principu kao i manager u bilo kojoj drugoj europskoj firmi, to se Marku opet nije svidjelo i napustio je firmu. Možda ćete vi sad reći: tipična žrtva globalizacije!
Kvadratura kruga
Okušao se kao privatnik, ali je imao peh sa dobavljačima koji nisu poštovali rokove isporuke a i sa kupcima koji nisu podmirivali račune. On nije stizao pokrivati svoje troškove poslovanja a kamoli plaće radnicima. “Zaboravio“ je i na potraživanja porezne uprave i krug se zatvorio.
On tu kvadraturu kruga još i danas rješava.
Sjećate se o čemu sam mu pričala? O radnom i poslovnom moralu. A o čemu je on meni pričao? On nije pričao, on je lamentirao.
Marko, pravila igre su sasvim jednostavna, samo se moraš naučiti igrati. It’s a game, leave it or love it.
Ne možemo i nećemo stalno biti u tranziciji. Promjene su neminovne i neophodne. Jednom domaća zadaća mora biti i napisana.
Ako je raseljena Hrvatska naučila pravila igre onda će valjda i radno aktivni, u matičnoj zemlji ta ista pravila naučiti, zar ne?
I nema samo jednosmjernih ulica. Mora postojati reciprocitet. I hrvatski manageri moraju razmisliti o tome koja je njihova misija na ovome svijetu.
Napokon, što mislite, tko treba srušiti mit o tome da su Hrvati u dijaspori bolji radnici od Hrvata u matičnoj zemlji ako ne mi sami. Radom.
