Bila sam mu samo trofej više (1. dio)
13.06.2014.
Sanja Petričević
Pregleda: 10708
Studentica
(FOTO: Ilustracija)
Na pragu sam dvadesete, a još nikada nisam imala ozbiljnu vezu. Što to ne valja sa mnom? – pitala bih se često promatrajući u zrcalu svoje krupne zelene oči i neukrotive tamne kovrče. Nisam baš izgledala poput top modela, no nisam bila ni ružna. Možda su moja urođena sramežljivost i nedostatak samopouzdanja pravi razlog tome što još uvijek nemam dečka? – razmišljala sam…
Unatoč lagodnom životu pod roditeljskim krovom i studiju grafičkog dizajna koji mi je išao i više negoli dobro, često sam imala osjećaj da život prolazi pored mene, a ja samo nemoćno gledam i patim. Ako bi nekada i naišao netko zanimljiv, svojim bih ga otresitim ponašanjem brzo odgurnula od sebe. Unatoč tome, ne mogu reći da nikada nisam bila zaljubljena. Naprotiv. Često sam se zaljubljivala, ali već ubrzo bih počela razmišljati kako je svako takvo moje stanje već unaprijed osuđeno na propast i brzo bih odustajala od svakog pa i najmanjeg oblika zbližavanja.
- Mirna, luda si kao šiba! Pa tebi nitko nije dovoljno dobar! Zaboga, što fali Marku?! Pola fakulteta slini za njim, a ti samo tako odbiješ njegov poziv na kavu – zgražala se moja prijateljica Vedrana kad me jednom prilikom za vrijeme stanke između dva predavanja nazvao Marko, poznanik s fakulteta.
- Ma što bi djevojka poput mene mogla raditi s takvim frajerom? Nije on za mene – odgovorila sam slegnuvši ramenima kad sam uz ispriku kako danas popodne moram učiti žurno prekinula razgovor s Markom.
- No, svašta! – zgražala se Vedrana nad mojim odgovorom. – Dobro, zaboga, što tebi fali? Zgodna, pametna, još kad bi se samo malo više otvorila prema ostalim ljudima i novim prilikama… Zajednička kava bila bi baš dobar uvod u jačanje tvog samopouzdanja. A tko bi u tom slučaju mogao biti bolji od Marka? Mislim, istina je da se priča kako za sobom ima puno slomljenih srdaca, ali ruku na srce, zato i jest frajer, a ne tamo nekakav šmokljo – negodovala je odmahujući glavom na što sam ja još jednom slegnula ramenima.
Vedranino čangrizanje potrajalo je i narednih dana sve do trenutka kada sam izlazeći iz frizerskog salona u gradu slučajno naletjela na Marka. Onako visok i tamnokos, u trapericama i pamučnoj pripijenoj majici, izgledao je i više negoli dobro. U meni se unatoč novoj frizuri i boji kose ponovo javila poznata nesigurnost. Kad mi se obratio, lice mi je počelo oblijevati rumenilo.
- Hej, bok, Mirna. Drago mi je što te vidim – započeo je u svom stilu. – Vidim, ima se vremena kad se obilaze frizerski saloni – nastavio je. Premda je to trebalo zvučati kao šala, u glasu mu se jasno nazirala zajedljivost. Na tren naši su se pogledi susreli… Bože, kada barem ne bi izgledao tako dobro, sjećam se da sam pomislila dopuštajući pogledu da odluta na njegove snažne ruke i prsa.
- Bok Marko, što ima? – upitala sam. Shvativši da je uočio moje zurenje, u neprilici sam spustila pogled.
- Osim činjenice da mi se sviđa tvoja nova frizura i da bih te, ako nemaš više ništa u planu, napokon volio počastiti kavom, baš ništa – odgovorio je fiksirajući me pogledom svojih dubokih tamnih očiju.
- Ovaj…iskreno … - započela sam očajnički pokušavajući smisliti neku izliku. Nažalost, ništa pametno mi nije padalo na pamet.
- Dakle, pristaješ. Izvrsno! Što kažeš da odemo u onaj novootvoreni kafić u blizini? Priča se da nude najbolju kavu u gradu – istog trenutka lice mu se ozarilo.
- Nemam ništa protiv – uspjela sam promucati premda je prava istina bila da bih se najradije bila sakrila u mišju rupu.
- Ti si najljepša cura koju poznajem i moram priznati da sam se prilično pomučio kako bih došao do tvog broja. Ne razumijem jedino zašto me stalno odbijaš kad sam ovako lud za tobom – ležerno je započeo čim smo sjeli u kafić i naručili kavu. Moram priznati da me njegov ovako otvoren pristup prilično zbunio. Za razliku od mene, koja sam bila jako sramežljiva po tom pitanju, Marko očito nije imao ni najmanjih problema s izražavanjem svojih osjećaja. Da mi njegova zavodnička narav barem nije bila tako poznata. Na fakultetu doslovno nije bilo cure koja nije bila luda za Markom.
- Ovaj, mislila sam da... Da se samo poigravaš sa mnom – napokon mi je pošlo za rukom otvoriti se.
- Zaboga, Mirna, zašto bih se poigravao s tobom? Ti si sjajna cura, zgodna, nadarena, pametna. Premda te većina mojih prijatelja na faksu naziva Ledenom kraljicom ja sam siguran da se ispod te ledene fasade krije prava vatrica – pojasnio je kad sam se zbunjeno zagledala u njega. – Nadam se da mi nećeš zamjeriti što ću ti ovo reći, no mišljenja sam da bi se ponekad trebala malo opustiti, prepustiti se osjećajima, dopustiti životu i događajima da te nose, a ne neprekidno razmišljati je li nešto dobro ili pak ne… Na koncu, život je samo jedan, shvaćaš li što ti pokušavam reći? – upitao je i nonšalantno me primio za ruku. Dodir njegove ruke bio je mekan i topao. Istog trenutka osjetila sam kao da me udarila struja. Zbunjena svom silom emocija koje su me odjednom obuzele, nervozno sam izvukla ruku iz njegove.
- Marko, mislim da ovo nije pametno – započela sam prethodno pročistivši grlo. Moja zbunjenost ga je očito zabavljala jer je uz osmijeh nastavio prodorno zuriti u mene.
- A što to nije pametno, molit ću lijepo? To da dvoje mladih zajedno ispijaju prijateljsku kavu ili činjenica da bi jedno od njih dvoje željelo da ne ostane sve samo na tome? – upitao je uz zavodnički osmijeh. Sada sam već u čitavom biću osjećala takvo uzbuđenje kao još nikad u životu.
- Ne… ne razumijem – glupavo sam ispalila prvo što mi je palo na pamet.
- U tom slučaju, možda će ti skorašnji odlazak na fakultetski izlet pomoći da shvatiš ono što već znaju i vrapci na grani. Sviđaš mi se. Čak štoviše, lud sam za tobom. Kako bih ti to dokazao, ali i proveo malo više vremena u tvojoj blizini, odlučio sam zajedno s još nekoliko prijatelja poći na to smrtno dosadno mjesto od muzeja – ispalio je kao iz topa i ponovno posegnuo preko stola za mojom rukom. Ovoga puta nisam se ni trudila istrgnuti je. Bože, sviđam mu se.. Sviđam se Marku. Tom neodoljivom šarmeru, nogometašu, za čijim crnim očima luduje polovica gradskih cura, razmišljala sam topeći se od njegovog nježnog dodira.
- Dakle, što smo se dogovorili? Ići ćeš ili i ovoga puta moraš učiti? – upitao je zavodnički izvivši obrvu.
- Idem, naravno. Već dugo se veselim toj izložbi – uspjela sam promucati sva crvena u licu.
- Izvrsno. Jedva čekam. Nadam se da ćeš mi sačuvati mjesto u autobusu. A sad, oprostit ćeš mi, no morao bih krenuti. Moram još skočiti do knjižnice po neke skripte – ispričao se pozivajući konobara.
Te noći u nemogućnosti da usnem, dugo sam se prevrtala po krevetu. Moj Bože, što ću sad? O čemu ću uopće u subotu razgovarati s Markom? Kako ću se ponašati? I, na koncu, što odjenuti kako bih impresionirala frajera poput njega? Kako bilo, ovoga puta ne smijem uprskati stvar – u meni se ponovno javila urođena nesigurnost. Možda bih trebala nazvati Vedranu… Ona će sigurno znati što mi je činiti, premišljala sam se nekoliko trenutaka, a onda, premda je već dobrano bila odmakla ponoć, dohvatila mobitel s noćnog ormarića.
- Hej, stara, oprosti, nadam se da te nisam probudila – započela sam ispunjena krivnjom kad mi se napokon pospano javila. Bilo je više nego očito da je do mog poziva već dobrano zaplovila u carstvo snova.
- Ako baš želiš znati, jesi, ali imaš sreće što si mi prijateljica. A sad, pucaj! Baš me zanima što može biti tako važno da me zoveš u ovo doba noći? – sada se već razbudila.
- Danas sam u gradu naletjela na Marka. Pohvalio je moju novu frizuru. Nisam mogla vjerovati kad mi je rekao da i on s društvom ide na tu izložbu u Zagreb – uzbuđeno sam započela, a srce mi je već i na sam spomen Markovog imena ponovo zalupalo sto na sat.
- Dobro, i što je u tome čudno? – pomalo nezainteresirano je upitala.
- Pa čudno je to što me pozvao na kavu. Rekao mi je da mu se sviđam i da je na taj izlet odlučio poći samo zbog mene – sretno sam pojasnila.
- U reeeedu – otegnuto je odgovorila. Poznajući Vedraninu poduzetnu narav, mogla sam se okladiti u to da je već u ovom trenutku napregnuto smišljala naredni korak.
- Dakle, trebamo plan – gotovo sam prasnula u smijeh kada je moja prijateljica nastavila. – Marko je frajer da boli glava, što jest, jest i morat ćemo se potruditi da ga na tom putovanju oboriš s nogu – zaključila je. – Bilo bi idealno kad bi odjenula nešto malo ženstvenije od onoga što obično nosiš… Na tenisice ovoga puta zaboravi, a za tvoju frizuru ću se osobno pobrinuti. Izravnat ćemo te tvoje kovrče, nabaciti ti malo make-upa…Moraš izgledati slatko no istovremeno i seksi. Ipak je u pitanju Marko – dovršila je, a meni je, shvativši da je upravo pristala postati mojom osobnom stilisticom, za tu prigodu odmah postalo malo lakše. Ako ništa drugo, uz Vedraninu urođenu sklonost estetici i stilu barem nisam morala strahovati da ću Marka prestrašiti svojim izgledom.
Tog subotnjeg jutra, dok sam s grčem u želudcu stajala s Vedranom i još nekoliko cura na autobusnom kolodvoru, srce mi je mahnito tuklo od uzbuđenja. Premda sam se svim silama trudila pratiti njihov opušteni razgovor, bilo je to lakše reći nego učiniti jer su mi misli, kao uostalom i čitavo biće bili potpuno obuzeti Markom i svemu onome što je, prema svemu sudeći, uskoro trebalo uslijediti. Priznala ja to ili ne, Marko kao da me začarao. Već danima sam mogla razmišljati samo o njemu.
Bože, zašto ga još uvijek nema? Ta nije valjda u posljednji trenutak odustao od putovanja? – prestrašeno sam razmišljala nervozno se osvrćući oko sebe. Vedrana je ubrzo opazila moju uznemirenost.
- Hej, smiri se. Zaboga, curo, ne ideš na vješala! Marko samo što nije stigao. Prijatelji su mu već tu. Ma vidi ti Davora… `Ko bi uopće rekao da je tako zgodan kad se malo dotjera? Bogme ni Dominik nije loš – prokomentirala je diskretno odmjeravajući nekolicinu meni potpuno nepoznatih mladića u našoj blizini. - Sve će biti u redu, vidjet ćeš. Uostalom, može li uopće biti drukčije kad netko izgleda ovako dobro kao ti danas? – pokroviteljski je dodala kad sam se nemoćno zagledala u nju.
- Ah, napokon nam dolazi i tvoj vitez na bijelom konju. Samo budi ono što jesi i ništa se ne brini – nije propustila priliku udijeliti mi i posljednju lekciju dok nam je Marko prilazio. Onako visok i naočit, u izblijedjelim trapericama i kožnoj jakni, s osmijehom koji mu očito nikad nije silazio s usana, Marko me podsjetio na kakvog starogrčkog boga ljubavi. Ako je istina da su nekada hodali zemljom, morali su izgledati baš ovako nekako – osupnuto sam razmišljala potpuno hipnotizirana toplinom njegovog pogleda kad mi se obratio.
- Bok, Mirna, nemaš pojma koliko mi je drago što te vidim. Razumije se kako se to odnosi i na tvoju prijateljicu – započeo je uz lagani naklon. – Premda sam siguran da si to čula barem već stotinu puta, ne mogu a da ne primijetim da danas izgledaš naprosto fantastično – polaskao mi je na što sam i nehotice osjetila kako me oblijeva rumenilo. Premda uznemirena Markovom blizinom, nije mi promaklo kako me njegovi prijatelji promatraju s prikrivenim podsmijehom. Ili sam unatoč Vedraninim savjetima i dalje toliko nesigurna u sebe da jednostavno sve umišljam? – pomislila sam baš kad se na vidiku napokon ukazao autobus koji nas je trebao odvesti na odredište.
- Drž` se, stara. Želim ti svu sreću s Markom. Sjest ću s curama negdje iza…I upamti, ti si najljepša i najprivlačnija djevojka na svijetu. Kad god se osjetiš nesigurno, ponovi to nekoliko puta u sebi. Vidjet ćeš da djeluje – prišapnula mi je stežući mi ruku dok smo se nešto kasnije ukrcavali.
Baš kako je bilo i dogovoreno, čim sam zauzela svoje mjesto, Marko se uz glasan uzdah olakšanja spustio na sjedalo pokraj mene.
- Izvrsno… Iskreno, ovo iščekivanje da autobus napokon stigne mi je već polako počelo ići na živce. Horoskopskog blizanca poput mene čekanje užasno iscrpljuje. Sva sreća da si ti bila ondje – polaskao mi je. Za to vrijeme, u pokušaju da još jednom uhvatim Vedranin ohrabrujući pogled, stala sam se očajnički osvrtati oko sebe.
- Hej, maco, opusti se malo, može? – već u sljedećem trenutku Marko me nježno primio za ruku. Istog trenutka krv mi je uzbuđeno zaključala u žilama.
Koliko god da sam u početku našeg druženja osjećala nesigurnost u njegovoj blizini, odabranik mog srca se već ubrzo pokazao kao izuzetno jednostavan i duhovit dečko. Bio je tako sladak, nježan i romantičan. Činilo se kao da je upravo on moj dečko iz snova. Za cijelog putovanja nasmijavao me šaljivim pričama i anegdotama iz djetinjstva. Gotovo sam požalila kad nas je vozač autobusa obavijestio da bismo svakog trenutka trebali stići u Zagreb.
Do kraja izleta, kad smo umorni od razgledavanja zajedno s nekolicinom profesora sjeli na terasu obližnjeg kafića kako bismo se prije povratka malo osvježili, postalo mi je jasno da sam se do ušiju zaljubila u Marka koji se čitavog dana nije odvajao od mene. Odjednom sam potpuno suprotno sebi bila puna samopouzdanja. Priznala ja to ili ne, neizmjerno sam uživala u novostečenoj pažnji. Po prvi put u životu osjećala sam se atraktivno i poželjno. Ako se sviđam dečku kao što je Marko, onda zacijelo i vrijedim nešto, razmišljala sam pijuckajući ugodno rashlađen sok od brusnice.
Sljedećih dana, zahvaljujući Marku koji je sve ispričao svojim prijateljima, naša veza je postala glavna tema na fakultetu. Suvišno je reći kako sam čak i pred najboljim prijateljicama odjednom postala važna. Većina je odobravala našu vezu, no našlo se i onih koji su uporno tvrdili kako Marko nije za mene i kako će me najvjerojatnije samo povrijediti. Nazivali su ga "galebom" i drugim pogrdnim imenima čak i u mojoj prisutnosti. Vjerovala sam kako su samo ljubomorni i njihovim zlobnim komentarima nisam pridavala previše pažnje. Nije me briga što pričaju. Mogu biti sretna što ga imam, govorila sam sama sebi.
Nastavak priče pročitajte ovdje.
