Rolanje i klizanje: Zabava, sport, pa opet zabava

23.11.2013.

Željko Lukić

Pregleda: 8131

Koturaljke
(FOTO: Arhiv Ž. Lukića)

Je li zaista nekada mega­popularni pjevač Ivica Šerfezi igrao hokej u Požegi?

Život pojedinog sporta ovisio je o milosti političara (u današnje vrijeme i tajkuna), a ne može se zanemariti ni interes publike. Kad nema para, nema ni odgovarajuće opreme, borilišta, stručnih trenera, organiziranja i putovanja na natjecanja... Entuzijazam pojedinaca nije dovoljan, no on je često jedini stvorio i održao neke požeške sportove, pa čak pojedine vratio u život nakon gašenja klubova i prestanka sportske aktivnosti. Nažalost, ne uvijek...

Godišnje je doba za dvoranske sportove koji su se u Požegi razvijali zahvaljujući najvećim dijelom izgradnji dvorane Grabrik. Mali nogomet, rukomet, košarka, odbojka, streljaštvo, borilački sportovi... Sve to kako ­ tako funkcionira kroz treninge i natjecanja. Malo je poznato da su neki od tih sportova doživljavali prekide od kojih su se teško oporavljali, posebno borilački.

Tako je od 1948. u Požegi djelovao Boksački klub "Radnički" čiji članovi su trenirali u dvorani "Partizan" i Vatrogasnom domu. Natjecali su se s malobrojnim slavonskim klubovima, ali kako nije bilo stručnih trenera ni novca "Radnički" se ugasio nakon nekoliko godina. Dugo Požega nije znala za svoje pripadnike "plemenite vještine" (tu isključujem putujuće cirkuse ­ mečeve drugih boksača na unajmljenom ringu i dvorani), jer su ga pomalo zamjenjivali atraktivniji istočnjački borilački sportovi kojima je dovoljno nekoliko strunjača. Tako je bilo sve do 2004. kada je osnovan boksački klub naizgled nježna naziva "Graciano" (zapravo, prema  njemačkom boksačkom prvaku koji se zove Graciano Rocchigiani). Klub je nedavno dobio i vlastiti ring. Međutim, sada ga ne mogu pronaći na službenom popisu požeških sportskih klubova pa ne želim nagađati kakav je njegov trenutni lokalni status.

Što se tiče drugih borilačkih sportova, mnogi imaju utisak da je judo u Požegi gotovo tradicionalni sport. Kao sekcija Društva za tjelesni odgoj "Partizan" (dakle, ne kao klub) judaši djeluju tek od 1966. godine sve do 1972. kada se razilaze. Stjecajem okolnosti kao gimnazijalac i judaš ­ pripravnik bio sam svjedok počecima: nije bilo dovoljno kimona bez kojih je ovaj sport nezamisliv, a nisu se mogli ovdje kupiti niti ih je tko šivao. Stoga smo (uz ne baš malu članarinu) dobivali i oblačili poderane i rashodovane od tko zna kojih judaša iz većih gradova. Stariji članovi ­ nositelji žutih i narančastih pojaseva (Bucalo, Krmpotić, Mihić, Milobara i još neki) između sebe su se pred svima međusobno posvađali i jednostavno razišli. Napukla ključna kost koju sam zaradio na treningu udaljila me od strunjače i juda i prije raspada "sekcije". Za povratak juda u požeški sportski život zaslužan je ponajviše Dane Milobara koji ga i danas vodi. Kako je i tu nedavno bilo nesporazuma između kluba i gradskih vlasti, možemo se samo nadati da će se nastaviti zavidna klupska zbirka trofeja.

Drugi borilački sport s dalekog Istoka bio je karate, a u grad na Orljavi donijeli su ga braća Aleksić ­ Duško i Goran zvani Ale koji su ga učili od Japanaca. Klub pod nazivom "Požega" (danas mnogo sportskih društava nosi ovaj nemaštovit naziv) osnovan je 1975. i vodio ga je Duško s prekidima u skučenom prostoru. Bio je ovaj sport jako popularan u Požegi pa je nastavio živjeti unatoč osnivanju klubova različitih drugih istočnjačkih borilačkih vještina. Spomenuti Goran Aleksić ­ Ale, svestrani sportaš (u tenisu je svojevremeno odjednom "pomeo" sve renomirane požeške tenisače), volio je između ostalog i ­ koturaljke! Ovaj rekvizit na 4 kotačića ­ po dva sa svake strane, razlikovao se od danas popularnog s dva ili tri kotačića u sredini i bio je nekada dosta skup. Koturanje ili koturaljkanje kao sport ima svoju povijest bez sretnoga završetka u Požegi, iako se danas gotovo svako dijete "rola" po asfaltu za svega stotinjak kuna.

Godine 1964. osniva nastavnik Tomislav Pirc klizačko­koturaljkaški klub "Požega". Zimi se članovi kližu po prirodnom ledu Stadiona malih sportova, a ljeti koturaju na asfaltiranoj površini stadiona. Od 1966. požeški koturaljkaši nastupaju na prvenstvu Hrvatske gdje je danas prerano preminula Stella Pirc u nekoliko navrata osvajala prvo mjesto, a zapažene rezultate ostvaruju njena sestra Ljiljana i brat Zlatko, te Nada Grošić, Višnja Delić, Rajka Grujić, Sanda Diklić i drugi. Požega je 60­ih i 70­ih godina u bivšoj državi kotirala kao značajna koturaška sredina, pa se tako republičko prvenstvo u koturaljkanju održava 1969. i 1974. godine u Grabriku, a od 1966. do 1972. održavala se tu Jugoslavenska revija koturaljkanja na kojoj su nastupali najbolji koturaši i iz cijele zemlje i kompletna državna reprezentacija. Dakako, i požeška djeca su se rado "rolala" ako su im roditelji to mogli priuštiti.

Klizanje je isto imalo svoje sjajno razdoblje ­ od 1969. na prvenstvima države nastupaju požeški klizači, među kojima su vodeći također bili članovi obitelji Pirc. Koliko su klizaljke bile ovdje popularne govori i podatak da se u Požegi igrao hokej na ledu kada su to vremenske prilike dopuštale (smrzavanje). Prvenstvo grada u hokeju održano je već 1969. godine, a čak dvije ekipe sudjeluju na prvenstvu Hrvatske u Zagrebu gdje gube od "Mladosti" s 11:3, a od "Medveščaka" 6:1. Najbolji požeški hokejaš bio je poznati glumac Ivica Plovanić (r. 1938.), naš dugogodišnji sugrađanin koji je glumačku karijeru nastavio u drugim gradovima. Istražujući povijest koturaškog sporta u Požegi naišao sam na još jedno poznato ime: nekada megapopularnu pjevačku zvijezdu Ivicu Šerfezija (1935­2004), koji je bio i uspješan sportaš. Evo što o tome piše na koturaškoj web stranici: Rolanje.hr. Kako je i zašto je nekadašnje "zlatno grlo", poznato širom Europe i Rusije uzelo hokejašku palicu i nastupilo za Požegu? Možda se netko sjeća ili ima podatke?

Da poslijeratno pokretanje klizačkog i koturaškog sporta u Požegi nije bilo samo pomodni hir, svjedoče i zapisi o duljoj tradiciji ovih sportova. Klizalo se na "sličugama" u gradu i selu tko zna od kada, no već 1908. formira se "Sklizački klub" koji organizira natjecanja na smrznutim barama Ratarničkih livada uz pratnju glazbe. Prostor se ondje uređuje, grade se kabine, a klizanje za građane naplaćivalo se 20 ­ 50 filira. Gradska "munjara" je ondje trebala dovesti i rasvjetu, ali se od toga odustalo zbog tehničkih razloga. Najbolje klizače imala je požeška Gimnazija koji su djelovali u sklopu školske Skautske grupe koju je vodio prof. Vilko Mahorić. Iako neorganizirano kliže se i poslije rata na zaleđenim površinama uz Orljavu, na Ciglani i na livadama blizu kapele sv. Josipa. Improviziraju se rekviziti i igraju hokejaške utakmice, no kasnije je sve to zamrlo. Tek su u proteklih nekoliko godina požeški rekreativci imaju priliku koristiti ledenu površinu koja ne ovisi o padu temperature duboko ispod ništice. No, grad još nema ni koturaških, ni klizačkih sportskih klubova i natjecanja, što ne znači da se neće jednom pokrenuti. Za sada se ovdašnja bogata povijest klizaljki i koturaljki može svesti na na tri razdoblja: zabava, sport, pa opet (samo)... zabava.

[email protected]

Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.