Biciklizam - rekreacija ili potreba?
30.09.2013.
Željko Lukić
Pregleda: 5611
Biciklizam - ilustracija
(FOTO: Arhiv Ž. Lukića)
Može li se školskoj djeci omogućiti parkiranje bicikala u krugu škole ili barem u blizini, a da se ne ugrozi prosvjetarska samovolja i komocija?
Čovjek pokušava parkirati stari bicikl pred zgradom gradske uprave (ili županijske, svejedno), a vratar ga opominje: "Ne možete ovdje ostavljati bicikl jer se upravo održava sjednica na kojoj su važni gosti!" - "Bez brige budite, zaključat ću ga s dva lanca!"
Ovaj vic, dakako, više govori što narod misli o političarima, nego li o problemu parkiranja bicikla. Ali problem parkiranja vozila na dva kotača bez motora u Požegi i nije tako malen kako se na prvi pogled čini. No, krenimo redom.
Mnoge policijske uprave, pa tako i naša, ovih dana provode akciju uvođenja bicikla u registre kako bi se lakše vlasnicima vratili ukradeni. A kradu se... Neke babe koje slušaju s pola uha, "gluhim telefonom" su proširile priču da se radi o "registracijama", pa su to odmah povezale s tablicama i, dakako, plaćanju istih. Stoga su oni koji provode ovakve akcije golemim slovima napisali da je registriranje bicikla besplatno.
Kad se spomene biciklizam, odmah se pomišlja na natjecanja, klubove, sport i rekreaciju, skupe pedale...kao da ovo najmasovnije vozilo na svijetu služi samo dokonim hobistima. Koliko je grad Požega s okolicom odmakao u promicanju kulture vožnje biciklom, teško je procijeniti - neki biciklisti su prezadovoljni, a neki nimalo, ovisno o tome u koju svrhu ga voze i kakvo razumijevanje od vlasti imaju. Zasigurno smo još daleko od, recimo, jedne Koprivnice (da ne spominjem neke europske gradove) gdje građani ne voze pretjerano autima djecu u nedaleku školu ili ne nastoje pod svaku cijenu parkirati ih pokraj omiljenog kafića. Ima debelih tipova koji su zaboravili hodati pa im i vožnja biciklom predstavlja napor i gubitak vremena.
Imamo li barem biciklističku tradiciju iz prošlosti? Dabome! I to stariju od jednog stoljeća. Već 1897. u Požegi je osnovano društvo biciklista sa željom da se popularizira ovaj oblik rekreacije među mladima. Društvo je organiziralo izlete u bližu i dalju okolicu i surađivalo s klubovima iz drugih gradova. Najveća manifestacija bila je zajednički izlet koturaških klubova iz Osijeka, Nove Gradiške, Slav. Broda, Pečuha, Pakraca i Donjeg Miholjca u Požegu.
Malo je poznato da se biciklizam nekada nazivao "koturaštvo" (kotač još uvijek u nekih selima nazivaju "koturom"), pa je tako prvi biciklistički klub osnovan 1912. pod nazivom Koturaški klub "Lastavica" (valja odmah napomenuti da to nema veze s koturaljkama, odnosno "rolama"). Iste godine klub organizira biciklističku utrku Požega - Brestovac i natrag s polaskom i povratkom na glavnome trgu. Sportski kroničari su zabilježili: nastupilo je osam natjecatelja, a pobijedio je stanoviti A. Skypala u vremenu 15 minuta i 42 sekunde. Drugi je bio Fortil, a treći Fischer koji su stigli na cilj s minutom zakašnjenja. Koliko je ovaj rezultat u današnjim mjerilima značajan, neka ocijene sami sportski biciklisti uzimajući u obzir da u to vrijeme nije postojao asfalt do Brestovca, a da ne govorimo o tehnološkoj razlici "kotura". Sve veća popularnost bicikala prije i poslije 2. svjetskog rata ne donosi posebnu klupsku dimenziju u Požegi i okolici, nego se ide na masovnost. Tako je od 1964. biciklizam na programu radničkih sportskih igara u Požegi gdje su sudionici svake godine vozili dionicu Požega - Velika - Požega dugu 24 km. Redovito je najviše uspjeha na tim natjecanjima imao stanoviti Krešo Kukić iz Zvečeva.
Tadašnji Općinski savez za fizičku kulturu nekoliko je puta organizirao utrke ulicama grada. Posebno je je bila uspješna utrka 1966. godine kada su sudjelovale ekipe Banje Luke i Nove Gradiške u nekoliko dobnih kategorija. Od tada se biciklizam na području Požeške doline sve više razvija, da bi danas imao više biciklističkih klubova koji organiziraju natjecateljske, memorijalne i druge utrke, te obilaske prirodnih znamenitosti putem registriranih biciklističkih staza. Namjerno ih ne želim nabrajati da nekoga ne izostavim, a što je još gore da ne spomenem neki klub koji više ne postoji, nego je "ad hoc" oformljen za potrebe bivših lokalnih moćnika.
Sudjeluju naši biciklisti i na velikim natjecanjima gdje postižu, koliko se vidi, dosta dobre rezultate. Nemamo još biciklističku zvijezdu koja bi zasjala na međunarodnoj sceni, ali nekada je Požega i to imala! Nažalost, malo je u javnosti poznato ime Julija Mihelića (Požega, 8. rujna 1874. - Zagreb, 19. siječnja 1937.), biciklističkog asa koji je pobjeđivao na mnogim međunarodnim natjecanjima. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u Požegi, a višu trgovačku školu u Grazu. Službovao je u Hrvatsko-slavonskoj zemaljskoj hipotekarnoj banci u Zagrebu, a počeo se zarana baviti biciklizmom, te je sudjelovao na utrkama u Francuskoj, Italiji, Austriji, Češkoj i Mađarskoj.
Kao dvadesetogodišnjak osvojio je državno prvenstvo u biciklizmu na 5 tisuća metara, a najveći uspjeh postigao je 1896. na natjecanju u Budimpešti kada je pobijedio mađarskog državnog prvaka Rottenbillera, što je u ono vrijeme imalo i političku težinu. U požeškom muzeju čuvaju se, prema nekim podacima, mnogi njegovi trofeji.
Kako je u našemu gradu običaj, svijetla tkanina zaslužne prošlosti uvijek ima neku mrlju koju nijedan deterdžent ne ispire. U ovom slučaju radi se o jednoj od brojnih gradskih sramota - biciklistički poligon uz Orljavu, bolje rečeno hrpa kulisa od jednokratnog materijala za što je gradski proračun, prema službenim podacima, "pljunuo" skoro sto tisuća kuna, a neki tvrde i više. O toj nakaradi, sklepanoj prije izbora za potrebe održavanja tadašnje vlasti, već se pisalo pa nema potrebe ponavljati. Trulež na ovoj livadi održala se, nažalost, ipak kraće nego ona u gradskoj kući.
Najvažnijom funkcijom bicikla - uza sve poštovanje prema sportu, rekreaciji i sl. - ipak valja smatrati onu putničku. Tisuće ljudi - radnika, đaka, studenata, listonoša, prodavača i kupaca na tržnici, sakupljača praznih boca i tko zna kakvih sve ne mladih i starih građana - ovise u velikoj mjeri od skromnog vozila za koje ne treba gorivo. Oni se ne voze iz "ćefa" nego iz životne potrebe. O njima i njihovim nevoljama i problemima se ne govori - od onih u prometnoj regulaciji, do mogućnosti parkiranja, što ponajviše osjećaju đaci.
Naime, mnogi samovoljni i često bahati školski ravnatelji/ice zabranjuju ostavljanje đačkih bicikala u krugu škole pa su djeca prisiljena ostavljati ih bilo gdje i bilo kako. Tako je nekada haustor gradske knjižnice služio tomu da se ne bi golemo školsko dvorište Kanižlićeve škole nagrdilo izgledom. Ima dosta đaka koji su donedavno ostavljali bicike u krugu tvornice "Zvečevo" na predviđenom parkingu, no kako su se pojavile krađe, ne mogu ih ni tamo više ostavljati. Dok je potez tvorničke uprave razumljiv, neke školske uprave to čine radi svoje komocije: ako se ukrade neki bicikl, oni, navodno, bivaju "odgovorni". Fućka se njima što je dječji bicikl ostavljen na drugim mjestima više izložen krađi nego li u školskome dvorištu. Svaka čast pozitivnim primjerima (zagledajmo malo po školskim "avlijama") Kod nas kao da je praksa da škole postoje radi prosvjetara, posebno ravnatelja, a ne djece. Mogu li i trebaju li potegnuti ovaj problem roditelji i županijsko-gradska birokaracija zadužena za školstvo? Mogu i trebaju, ali prvi su naučili da ih se tlači (znaju da ravnatelje postavlja politika protiv koje su nemoćni), a drugima je najvažniji problem njihova plaća. Stalci za bicikle su očito nekome uvijek bili skuplji od silnih novčanih potpora kojekakvim bizarnim udrugama za kojekakve hobističke manifestacije.
Vratimo se vicu s početka teksta - zanimljivo je i da se pred glavnim ulazom u zgradu naše Županije, začudo, dugo godina nalazio stalak za bicikle. Je li on još tamo, ne znam - izbjegavam tu ulicu jer budi ružna sjećanja.
[email protected]
