Domaćice, manje zbori da ti ručak ne zagori
29.04.2012.
Željko Lukić
Pregleda: 33585
(FOTO: 034 portal)
Očajni crteži, banalne poruke, jeziv pravopis, loš vez... Takve su uglavnom "kuharice" koje su nekad sa zidova unosile toplinu domaće atmosefere u seoske i gradske kuće.
Kada hvalimo domaću izvornost neke naše tradicije, stručnjaci se često potrude da joj korijene nađu daleko od domovine. Tako je i s izvezenim krpama na zidu, koje ponegdje zovu „vandšoneri“, ukrasne krpe ili zidnjaci, a u Slavoniji su poznate kao „kuharice“ (ili kuvarice). Etnološka literatura tvrdi da su takvi oblici kućnih ukrasa došli iz – Nizozemske!
Tipična slavonska kuća bila je gotovo nezamisliva bez „kuharice“. Dok je na zidovima drugih prostorija visjelo raspelo i „svete“ slike u debelim drvenim okvirima, trpezarija nije mogla bez platnene, uglavnom bijele krpe na kojoj je uz izvezeni crtež bila i poruka, pretežno u stihu. Sadržavali su poruke koje su podučavale mlade domaćice kako se ponašati u braku, učile ih kuhanju, marljivosti strpljivosti, poniznosti, ugađanju ukućanima, zdravlju, higijeni… Tako smo u prošlosti mogli po zidovima čitati:
„Kuharice zlato moje, tebe hvali jelo tvoje“, „Svaka žena dobre ćudi, kuha ono što vole ljudi“, „Dobar objed mužu daj, u kući će biti raj“, "Čista kuća dobro jelo, to je vrijedne kuharice djelo", „Skuham ručak sve u šali, al će mužić da me hvali“.
Ne znam zašto, ali nekako je u sjećanjima starijih ponajviše ostala ona famozna „Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori“ kojom se upozoravaju brbljave žene što ostave lonac na štednjaku da lagano kuha i odu „u selo“ (za takvu ženu Slavonci imaju izraz „poselarka“). Nezaobilazna tema poruka s „kuharica“ bila je i ljubav ( bračna, dakako), ali i u tim porukama iščitavamo uobičajene patrijarhalne stereotipe o muškim i ženskim ulogama u životu.
Crteži prikazuju uglavnom muža koji nosi cvijeće kao nagradu ženi što je skuhala dobar ručak i pospremila kuću: „Kada ručak skuham bolje, muž je bolje volje“, a kada bi se muž raspekmezio znao bi preko „kuharice“ poručiti: „Tvoja ljubav i naš dom, najdraži su srcu mom“, da bi se na drugom platnu pojavila kao verbalna replika drugog muža: „Od ljubavi nismo siti, treba dobro jesti i piti“. Što je ženi u kući glavna zadaća vidi se i na jednoj, u svakom pogledu groznoj „kuharici“ gdje stoji: „Mani se šale čovječe, izgorit će mi ručak šalit ću se dovečer“. Poruka je jasna: muž „išće“ od žene nježnost, a njoj je važniji ručak nego takova „šala“. Da je ipak ljubav na prvome mjestu poručuje platno s natpisom: „Mudra žena mora znati muža ljubit i kuhati“.
Svako stvaralaštvo uz tipizirane uratke ima i svoje „disidente“. Rijetke su bile slobodnije žene koje su preko krpe opominje goru polovicu: „Nemoj nikad jelu prigovarat, jer ćeš s time neugodnost stvarat“. Na muževljeve mane znalo su također uprijeti prstom, uglavnom na pijančevanje, pa je zanimljiva jedna „kuharica“ na kojoj je veseli muž doveo svirce u kuću uz poučni izričaj: „Svirajte mi do beloga danka, evo vama cela stotinarka, neka znade moja mila Anka, da to plaća sve Narodna banka“ (blago Anki, a i banki).
Ima i takvih „kuharica“ na kojima muž nosi pregaču i kuha ručak, dok su izrazito „papučarski“ crteži i poruke uglavnom industrijski proizvod novijeg doba.
Valja spomenuti i praktične zide krpe koje ne bismo mogli titulirati „kuharicama“. Tako su često uz umivaonike bile vezene vrećice za četke i češljeve, ili pak samo s natpisom „dobro jutro“, a kućnu slogu proklamiraju ovakvi natpisi:„Hladna voda dobro prija, umij se dragi pa ću i ja“. Isto tako, uz „šparet“ bi vrlo česta bila obješena malena vrećica za šibice, skromno vezena bez tekstualne poruke.
Ono što ne može promaknuti jest činjenica da je na „kuharicama“ sve u gradskom stilu, tj. nemoguće je naći crteže s izrazito seoskim motivima i odjećom, pa ni jezikom. Dakle, „kuharice“ su iz gradskih „gospodskih“ kuća stigle na seoske zidove, pa ne mogu biti izvorno verbalno narodno blago. Crteži su još manje dio pučke tradicije jer su kopirani na razne načine i uglavnom su na razini predškolskog crtanja. I još k tomu uglavnom mizeran vez jeftinim koncem daleko je od raskošnih slavonskih ukrasa na drugim tkaninama.
Tipične damske frizure, odjeća i drugi prikazi sugeriraju nam razdoblje između dva svjetska rata. Time su seoske žene možda željele osjetiti dašak idealiziranog gradskog načina života i bračne sreće koja baš nije bila česta u Slavoniji.
Danas „kuharice“ izgledaju mlađem naraštaju smiješno i izazivaju gnjev feministica, netko ih olako proglašava kičem, dok ih gledaju samo na fotografijama ili u etnografskim muzejima. Jer, ni u gradskim ni seoskim kućama ih više nema. Šteta. Unatoč očajnim crtežima, banalnim porukama, jezivom pravopisu i slabašnom ukrašavanju, „kuharice“ naraštajima iz vremena dok su bile popularne vraćaju sjećanje na doba kad su s kuhinjskih zidova nijemo unosile toplinu domaće atmosfere.
