07.09.2012.
Mala s trešnje
Pregleda: 6877
Fired
(FOTO: Ilustracija)
"Otkaz! Meni dajete otkaz? Od svih ljudi ja sam je*eni tehnološki višak?! A nisi se bunio kada sam ti ispod stola p**ila, i na ženu si zaboravio i radno sposobnije ljude od mene!"
To je bila moja prva reakcija nakon uručenog otkaza od moga nadređenoga. Derala sam se iz svega glasa. Mislim da se moja vriska čula u susjednoj zgradi. A sljedeća reakcija je bila: "Svi ste vi dvolični seronje. Licemjeri. Svi u Požegi."
Upirala sam prstom u bivše okupljene radne kolege u hodniku. Stari napuhnuti prdonje i babe. Lajete okolo a lizali bi š**ke za svoju g**icu! Fuj!
Tim riječima sam napustila zgradu. Mladi pripravnik je pristao pokupiti moje stvari iz ureda i donijeti mi ih doma. Sjedila sam na kavi, pušila jednu za drugom. Od nervoze sam lupala nogom o rub stola. Boljelo me je ali to nisam registrirala. Sinulo mi je da me se šef htio riješiti nakon onoga spektakla koji mi je pružila Borisova žena. Sigurno je zbog pritiska i bojazni za vlastiti posao i ugled odlučio dati mi otkaz.
Hm, naravno muškarac je opet ispao p**kica.
Kada bih ja krenula pričati i laprdati o „uglednim“ ljudima iz našeg pitomog grada svi bi se šokirali. Stvari koje sam doživjela, saznala od Tee i Filipa. Odvratne stvari, a ipak svi oni se trude prodavati lažni moral i zgražanje. A ja šutim. Eto mi sad, pomislim.
Razmišljala sam o mome radu u firmi. Bila sam dobar radnik. Nisam kasnila, odradila sam sve u roku, a ipak ima stotine ljudi s mojim sposobnostima koji bi me bez problema zamijenili i čekaju na zavodu (za zapošljvanje). Samo što sam se ja na svojstven način isticala od drugih radnika.
Povratak u realnost
Koliko vidim po broju nezaposlenih bit će teško, ali uspjet ću. Nakon par dana sam se prijavila na biro. Otišla sam i na grupno savjetovanje u kojem nisam vidjela smisao. Samo su nam rekli statistiku nezaposlenih. Imam završenu srednju ekonomsku i nisam se ni po čemu isticala od ostalih SSS-ovaca. Nisam znala tečno pričati niti jedan strani jezik, nisam imala posebne sposobnosti ili kvalifikacije. Znam se koristiti računalom isto kao većina iz moje struke. Bila sam statistika. 320.450-a osoba. A i taj broj varira.
Louis Vuitton falš taktovka i Roberto Botticelli štikle su sada izgledale poprilično sivo i beznačajno. Nisu mi ništa značile, jedino da mi pomognu otplatiti režije. Vratila sam se u stvarnost.
I tebe sam sit kafano
Odlučila sam ovaj put promijeniti ploču. Želim se zaposliti kao i svi ostali ljudi, nekakvih veza i preporuka, ne želim preko kreveta ići, budući posao bez grižnje savjesti. Više ne želim da ljudi prišaptavaju i upiru prstom kad god ja prolazim centrom. A i bit će mi teško dobiti posao, stvarno teško. Zbog cijelog cirkusa koji sam napravila. Ali neka, uporna sam. Naposljetku ću upecati nešto.
Upisala sam tečaj stranog jezika, odabrala sam njemački. Engleski natucam ali mislim da je dobro znanje još jednoga jezika korak unaprijed, veliki. Barem za mene. Ali sve to košta. Život košta. A kod nas se jedino mogu puniti police u trgovačkim centrima ili konobariti. Iako nisam nikada radila ništa od toga, nisam imala izbora.
Progutala sam ponos i radi lakše dostupnosti alkoholu odabrala sam kafić.
Ah, podsmjehivat će mi se ljudi i postat ću glavna atrakcija. Ajmo narode! Navalite i vidite glavnu gradsku fufu!
Ali nije me bilo briga. Namolila sam svim snagama šefa jedne kavane da me zaposli. I samo jedna neumjesnost i greška od tebe i dobivaš nogu, šef me je upozorio. Shvatila sam poantu.
Radila sam s jednim dečkom u smjeni, vršnjakom Nenadom. Čak sam išla s njim u razred u srednjoj školi. Naučio me svemu u samo tjedan dana. Imao je puno strpljenja.
Mir s tobom
Nedjelja je. Ja radim prvu smjenu. U gradu već dva vikenda nisam bila. Sjedim za visokim stolom i gledam sve te ljude koji idu na misu. Savršeno sređene, prijateljski raspoložene, a najradije bi si zabili međusobno nož u leđa. Prepoznala sam i bivšeg šefa sa ženom. Ah, baš su savršeni par, pomislim.
Usred moga zamišljanja glas me trgne. "Može produženi machiato?!" Na radiju je svirala pjesma:
Prekrasan je ovaj sunčan dan
zaboravi sve, idemo negdje van
rado bi plesala, ljulja se obala
u ritmu valova.