Boris Ćiro Gašparac: Škorvaga je bio ¨Robin Hood¨ koji je sve morao sam
25.01.2016.
Tomislav Milanović
Pregleda: 15497
Ćiro Gašparac
(FOTO: Tomislav Milanović)
"U više od 50 godina mog bavljenja glazbom bilo je svega. Počeo sam kao učitelj gitare kada nisam imao uvjete na to. Učio sam pod gradom na klupi ili u kući. Mučili smo se na puno načina. Ja sam tu bio gotovo jedini lik s gitarom, ali bio sam i bubnjar. Svirao sam i usnu harmoniku, kontrabas i tambure", rekao nam je osvrnuvši se na svoju bogatu karijeru legendarni požeški glazbenik, Boris-Ćiro Gašparac.
Za današnje stanje u glazbi u Hrvatskoj kaže da nije sjajno. Potrebno je naći sponzora i donatora i u studiju napraviti nešto kvalitetno. Prošle godine je nastupao gotovo humanitarno, bez novčane naknade kako bi održao glazbenu formu. Priča da je u životu glazbenika najbitniji kontakt s publikom, scenska izvedba i da uvijek pokušava biti aktivan i pjevati na mjestima gdje se nešto događa. 
- Od glazbe jedino čega se nisam dotakao su harmonika, truba i drugi instrumenti za pleh glazbu. Ja bih naučio svirati harmoniku i trubu bez problema. Bio sam u svim živim zborovima, imao svoje male sastave. Učio sam mlade ljude svirati gitaru tako da budu praktičari i da za dva mjeseca zasviraju u nekom bendu – priča nam Ćiro.
Na prošlogodišnjem Aurea festu dobio je priznanje za 25. godinu sudjelovanja na požeškom festivalu. Tadašnji direktor Veljko Valentin Škorvaga poručio mu je: "Sve svoje najljepše pjesme tebi sam posvetio. Od srca ti želim dobro zdravlje i da dugo ovako dobro pjevaš iako si i zagazio u osamdesete!". Pitali smo ga što misli o Škorvaginoj neopozivoj ostavci na mjesto direktora festivala. 
- Škorvaga ulazi u vremeplov, a isto tako i Ćiro. Veljko Valentin Škorvaga posvetio je cijeli život požeškoj glazbi i festivalu. Nije više htio biti direktor jer na kraju sve spadne na njega. Uvijek je sam kao Robin Hood, a kada nema Robina Hooda u šumi svi pobjegnu pred neprijateljskom vojskom. Nije imao istinsku podršku od samih početaka do današnjih dana. Jednostavno nije mogao to više izdržati, ali je napravio čuda i oko festivala i Glazbene škole Požega – dodaje Ćiro.
S nostalgijom se prisjetio požeškog festivala 1990. godine kada je na Trgu Svetog Trojstva bilo između 40 i 50 tisuća ljudi. Kada je bio najavljen za nastup jedva je došao do pozornice od količine ljudi. Sada je kaže publike manje jer su sušna vremena, ali s porastom životnog standarda vjeruje da će se to vratiti u ona "zlatna vremena".
