Pokrenuo privatnu praksu njege u kući: ¨Ubila me birokracija, ali vjerujem u uspjeh¨
08.12.2015.
Vesna Milković
Pregleda: 23234
Damir Brničić
(FOTO: Vesna Milković)
Damir Brnčić, po struci medicinski tehničar, jedini na pakračko-lipičkom području ima privatnu praksu zdravstvene njege bolesnika u kući. Na prvi pogled, reklo bi se, mora da mu onda dobro ide, no njegova poslovna priča, bar do sada, nije bila nimalo idilična.
- Ubijala me ponajviše birokracija. Proteklih mjeseci sam izgubio i kila i živaca – odmahnuo je rukom Damir i krenuo prepričavati.
Rodom je iz Zadra gdje je živio do 18. godine, a potom je radio u zagrebačkim bolnicama u Dubravi i na Rebru, te jednoj privatnoj poliklinici. U Lipik je Damira, kako to često biva, dovela ljubav prema supruzi Biljani.
- Mislio sam kako neće biti problema sa zapošljavanjem obzirom da i u Pakracu i Lipiku postoje bolnice, no posao nisam mogao dobiti. Tijekom dvije-tri godine slao sam molbe u sve bolnice u krugu 60 kilometara, od Nove Gradiške, do Daruvara, u Kutinu, Požegu, bio sam čak i "u finalu", ali sam ostao bod ispod crte – prisjetio se Damir.
Na kraju se, pomalo na nagovor supruge, odlučio za privatnu praksu. I tada je za njega počeo rat s birokracijom i nelogičnim pravilima.
- Posao zdravstvene njege u kući bolesnika predviđa, kako i sam naziv kaže, pomoć u kući bolesnika, ne da on dolazi kod mene. Pa ipak, da bi dobio dozvolu Ministarstva zdravlja da dobijem licencu kao privatna osoba, morao sam urediti vlastiti prostor prema određenom pravilniku. A taj pravilnik predviđa da moram imati minimalno 30 četvornih metara raspoloživog prostora, sobu za medicinsku sestru od 15, čekaonicu od 10 četvornih metara, dva sanitarna čvora, iako nemam medicinsku sestru i u taj prostor nikad nitko neće doći. U pokretanje posla uložio sam 10 tisuća eura obiteljske ušteđevine, a poticaja za otvaranje privatne prakse ni od koga nisam mogao dobiti obzirom da se to tretira kao visokoprofitabilna djelatnost – objašnjavao je Damir uz pomalo ciničan osmjeh.
Jer, dodao je, u tom kraju nekog interesa za pomoć u kući i nije bilo jer ljudi nemaju novca za privatne usluge te vrste. U početku pacijenata gotovo i nije imao, a redovito je morao plaćati sebi doprinose, pa knjigovođu, mjesečnu koncesiju Županiji.
Zbog toga je ubrzo odlučio pokušati potpisati ugovor s HZZO-m jer je u tom slučaju njega bolesniku besplatna. Uspio je, no sada ovisi o liječnicima opće prakse koji odlučuju hoće li njegu u kući dati i kome.
- Pacijenata imam, nekada više, a nekada manje. U optimalnim uvjetima, kada se odbiju svi troškovi, mogu mjesečno zaraditi oko pet tisuća kuna. U ovom trenutku mi je važno da ne idem u minus, meni je i poslovna nula pozitivna. Važno mi je i da su me ljudi prihvatili, drago im je kad ih posjetim jer su to uglavnom stariji i bolesni koji žele s nekim popričati. Ja nekako, vjerujem da će doći bolja vremena i vjerujem u uspjeh ovoga što sam započeo. A ako ne bude tako, neće mi biti problem otići negdje van raditi – zaključio je Damir.
