¨Bolest mi je pretvorila muža u dijete, ali i dalje je on moje sve¨
24.09.2014.
Mario Barać
Pregleda: 16641
Branko i Terezija Sudar
(FOTO: Mario Barać)
Branko Sudar, 64-godišnji Pakračanin je među sugrađanima bio poznat kao vedra, komunikativna, zanimljiva i duhovita osoba. Vrijedan i organiziran, predan poslu i obitelji. U obitelji Sudar sve se počelo mijenjati 2007. godine kada je Brankova supruga Terezija počela uočavati neobične promjene u njegovom ponašanju. Četiti godine kasnije utvrđeno je da Branko boluje od Alzheimerove bolesti.
- Razmišljala sam da li uopće ići u javnost s našom pričom, ali sam u razgovoru s kćerima Ivanom i Melanijom shvatila da će naša priča nekome tko je bude čitao možda dati snage da prebrodi svoje životne nedaće. Teško je kada čovjek shvati i kada mora prihvatiti da na neki način ostaje bez jednog dijela sebe kao što je to slučaj kada partner oboli od Alzheimerove bolesti. To me često rastužuje, ali brzo shvatim kako smo mi i dalje jedno. Svjesna sam da po pitanju komunikacije, razmišljanja, Branko praktički vegetira i na razini je dvogodišnjeg djeteta. Ali kako god bilo, on je živ, on je moj muž i moje sve - započela je priču Brankova supruga Terezija.
Brankov osmijeh najveća nagrada
Cijela obitelj se prilagodila Brankovoj bolesti, a Terezija ne krije da joj je povremeno vrlo teško. Dodaje i kako joj neobičnu snagu daje Brankov osmijeh koji praktički ne silazi s njegovog lica.
- Kada god sam nervozna ili kada mi je teško, taj njegov smijeh je nešto što me drži, podiže i daje snagu. Taj osmijeh je nešto što je zadržao u sebi, njegova priroda koju je imao i prije bolesti. Svjesna sam da je on bolestan i zato mi je teško razaznati smije li se Branko mom govoru ili se smije zato što se prisjeća stvari o kojima govorim. Iako stručnjaci kažu da me ne može razumjeti, ja to još uvijek pokušavam odgonetnuti i dokučiti. Vjerujem da prepoznaje moje emocije, takvu reakciju povremeno dobijem od njega. Veseli me taj naš razgovor, naše tepanje koje se nekome sa strane može činiti pomalo smiješnim. Nekada mi se čak čini kao da mi pokušava nešto reći, ali kao da jednostavno nema riječi za to. Ne znam kako on sve to doživljava, razumije li, osjeti li? Prije dva tjedna mu je umrla sestra, ali on to uopće nije mogao registrirati i to pokazuje koliko on u biti ne može funkcionirati. Bogu hvala pa mene zdravlje za sada služi, imam energije i volje, imam podršku mojih cura, njihovih obitelji, mojih najbližih, rodbine, prijatelja susjeda, a najveća nagrada mi je upravo njegov osmijeh - tvrdi Terezija.
Dodaje da je zahvalna ljudima koji je susreću na ulici, pitaju za Branka i mnogi ne mogu vjerovati da je jedna tako vedra, duhovita osoba oboljela od Alzheimerove bolesti.
- Volim to čuti jer tada imam osjećaj da nismo sami i vidim da neki ljudi i danas razmišljaju i o njemu i o meni.
Branko je do Domovinskog rata radio u "Papuku". Nakon rata je dulje vrijeme bio nezaposlen, a onda se zaposlio kao prodavač u skladištu građevinskog materijala.
Zaboravljivost kao prvi simptom
Prve Brankove tegobe je Terezija primjetila 2007. godine. - Znalo se dogoditi da dođe kući i da mi kaže da na poslu jednostavno nije znao izdati račun za kupljenu robu, da je potpuno blokirao. Uslijedile su sve češće nagle glavobolje, povremeno bi imao vrtoglavicu i mučninu pa smo krenuli kod neurologa na pretrage. Prvi CT je odmah pokazao male lezije i kasnije se pokazalo da je to bio uvod u ovu bolest - priča Terezija.
Rapidno pogoršavanje Brankovog stanja uslijedilo je 2010. godine. Te godine je ostao bez posla jer se ugasila tvrtka u kojoj je radio, a Terezija se prisjeća da su tada i kod kuće uslijedile intenzivnije promjene u Brankovom ponašanju.
- Imali smo ranč u Šeovici gdje je Branko imao stado ovaca o kojima se brinuo. Uvijek je bio vrlo temeljit, vrijedan i pedantan u svemu što je radio, ali sam počela primjećivati da bi se vrlo brzo vratio iz Šeovice. Na pitanje što je radio, odgovorio bi da ne zna, da se ne sjeća. Počeo je gubiti ključeve, mobitele.
- Paralelno u to vrijeme počeo se polako povlačiti u sebe, sjedio bi satima na terasi bez ikakve inicijative za razgovorom, tek bi šturo i vrlo kratko odgovarao na moja pitanja "Hoćeš li jesti?" i slično. Sjedio bi na terasi koja je prljava, što je prije bilo nezamislivo. Znao bi otići u grad u prljavim papučama, u obući u kojoj je bio kod ovaca ili bi na sebi imao prljavu majicu. Auto je stalno bi prljav i to je bilo netipično za njega jer sam navikla na njegovu urednost i pedantnost. Pripisivala sam to najprije depresiji i zauzela sam agresivniji stav prema njemu sa željom da ga probudim i trgnem iz tog stanja. Nije pomoglo, stanje je postajalo sve gore jer je počeo zaboravljati sve. Komunikacija je bila sve teža jer bi zaboravio da sam mu nešto rekla, a nakon toga bi tvrdio da mu to uopće nisam ni rekla. Gledao bi film i ne bi mi ga znao prepričati, na pitanje što si radio danas, nije odgovarao. Jednostavno više nije znao upotrijebiti riječi - prisjeća se Terezija.
Narušeno stanje je značilo nove pretrage i obilazak bolnica i specijalista. - Nakon magnetske rezonance u Bjelovaru dr. Bartoša me je pitao je li Branko inkontinentan, odnosno ima li kontrolirano mokrenje. Tada o tome nije bilo ni govora. Potom mi je dr. Bartoš rekao da je Brankov nalaz mozga strašno loš, da je mozak u zatiljnom dijelu pretvoren u kašu. S obzirom na Brankovu dob, jer je tada imao 61 godinu, dr. Bartoš mi je rekao da u svojoj dugoj karijeri nije vidio tako nešto. To je bio veliki šok za mene, potvrđene su svi moji strahovi, shvatila sam da je stvar vrlo ozbiljna i promijenila sam svoj pristup u odnosu na njega. Iako su liječnici tada još koristili termin vaskularna demencija, uskoro je potvrđeno da boluje od Alzheimerove bolesti. Brankovo stanje se još više pogoršalo i jedno jutro se probudio i nije znao tko je, kako se zove, što sam mu ja, koliko djece ima i kako se zovu.
Potpuno nesamostalan i teško pokretan
Danas je Brankova bolest u drugoj fazi i stanje je sve teže. Otprije godinu dana je inkontinentan, sve teže se kreće, potpuno je nesamostalan, ne može se sam umiti, obrijati, obući, okupati. Terezija kaže da ima odličan apetit, ali nema kontrolu niti u prehrani. Sve slabije ili uopće ne reagira na podražaje topline ili hladnoće, na štipanje ili škakljanje. Više ne može ni čitati ni pisati. Nekada je volio šah i kartanje, rješavanje križaljki, ali danas to sve odbija. Ne zna niti zatražiti nešto što mu treba. U dva navrata je Branko, koji je sjedio s nama za stolom, pokazao prema čaši sa sokom što je bila poruka da je žedan. Jako voli gledati televiziju iako se brzo umara, voli i prošeteti uz pomoć Terezije ili Slavice, žene koja ga čuva dok je Terezija na poslu u pakračkoj bolnici.
- Ima dana kada me Branko pita: "Kad će doći moja Tereza?". To me tako strese i teško mi pada. Prepoznaje i kćeri Ivanu i Melaniju, ali unučad Davida, Katarinu, Dunju ne prepoznaje niti zna njihova imena.
Stanje s Brankovim govorom je također sve teže, ali smo, bez obzira na to, upjeli razmijeniti nekoliko rečenica.
- "Kako ste Branko"?,
- "Prelijepo".
- "Jeste li umorni"?
- "Ne".
- "Volite li šetati"?
- "Pa da", kratko je odgovorio Branko.
U jednom trenutku se i sam uključio u razgovor. Na pitanje upućeno Tereziji kako je živjeti s Alzheimerovom bolešću, Branko je odgovorio: "Lijepo".
Sljedeća faza bolesti - nepokretnost
- Molim Boga da bude što dulje ovakvo podnošljivo stanje jer još uvijek mogu funkcionirati na način da stignem i raditi i obavljati sve obaveze koje sam od njega preuzela na sebe, ali i posvetiti se njemu. Tu imam ogromnu podršku svojih cura, cijele šire obitelji. Ipak, svjesna sam da je sljedeća faza bolesti nepokretnost, no neću ga dati nigdje drugdje dok god budem mogla brinuti o njemu - tvrdi Terezija.
Najmanje smo razgovarali o materijalim davanjima koja traži ova bolest. - Određeni troškovi postoje jer Branko uzima lijekove koje moramo nadoplaćivati. U našem slučaju to nije problem, možemo to podnijeti financijski s mojom plaćom, ali ima ljudi koji si to ne mogu priuštiti i tu bi društvo trebalo nešto učiniti - poručuje Terezija.
Zanimljivo je i da Brankov umirovljenički status još uvijek nije riješen i kao osoba privremeno nesposobna za rad prima mjesečno oko 1.500 kuna. Odnedavno je Terezija dobila status skrbnika pa na ime osobne invalidnine prima mjesečno dodatnih 1.250 kuna čime pokriva trošak osobe koja čuva Branka.
- Kada me ljudi pitaju kako sam, odgovaram da sam dobro. Moram biti iako je teško kada čovjek planira život na način da će u mirovini, sa svojim partnerom, uživati u plodovima rada i u onome što je stekao u životu, a onda se sve ovako okrene - zaključila je na kraju Terezija.
Na kraju nas je Branko ispratio čvrstim stiskom ruke, riječima "Svako dobro", uz neizostavni, zarazni osmijeh. Upravo zbog njega vjerujemo kako živi u nekom boljem i ljepšem svijetu.
