Velički Zagor: Već 22 godine živi u kolibi podno Papuka

Željko Blažević
(FOTO: Aleksandar Grlić)

22.01.2014. | Aleksandar Grlić
Pregleda: 34115

"Počeo sam s vatrom i ognjištem. To stoji i to se ne miče. Tek je onda koliba došla na red. Morao sam si negdje nešto peći, skuhati kavu i juhu da bih mogao dalje raditi", priča nam uz logorsku vatru Željko Blažević, "Indijanac podno Papuka" koji je izgradio svoj pravi mali Darkwood nedaleko veličkih bazena na zemlji koju je naslijedio od oca. Svoj san živi već 22 godine.

- Ljubav prema ovom načinu života je u meni otkad znam za sebe. Upoznao sam se s njom kroz stripove. Nisam imao televiziju kao klinac. Ključno je bilo što su Indijanci u stripovima bili proganjani. Mogao sam se poistovjetiti s njima. Kad su se drugi igrali "kauboja i Indijanaca", ja bih uvijek odabrao Indijanca. Ne znam njihovu povijest i vjerovanja, ali pretpostavljam da su živjeli u skladu sa svime što ih okružuje od biljnog i životinjskog svijeta. Imali su poštovanje prema svemu - nastavlja naš domaćin dok nabacuje pokoje drvo na vatru.




Željko radi na održavanju staza i objekata u Parku prirode Papuk, ali kaže da je prirodu čistio i dok mu to nije bio posao. Prijatelji su mu uglavnom mlađi ljudi, prijatelji njegove djece koja su već odrasla. Kaže da se od žene razveo ljudski i bez svađe, a vesele ga posjeti unučice Tare.


- Svaki dan sam vezan uz šumu. I prije sam čistio puteve dok bih hodao. U torbi uvijek imam vreću, to mi je postalo normalno. Ljudi moje generacije su uglavnom preozbiljni i prezatvoreni. Mladi me razumiju bolje. Može ih se barem naučiti napraviti vatru, vilicu ili nož od drveta, skuhati nešto, nešto što doma uz računalo neće nikad naučiti - priča naš "Duh sa sjekirom" i pokazuje drveni nož i mućkalicu za palačinke koje napravi za 15 minuta.



Kuhinja pod vedrim nebom je kao iz stripova o Zagoru. Kuhinjske elemente čine šuplji kesten, ognjište, klupice od grubog drveta i kamena, totem i mnoštvo hranilišta za ptice koje obožava. Poštuje životinje i one to osjete.

- Bio je divlji kesten koji su rušili ispred crkve, bilo mi je žao da ga srežu pa sam zamolio da mi ga dovezu. U njemu držim posude. To je zapravo ljetna kuhinja, nema mjesta unutra za sve. Ovo na drvetu je hranilište za ptice. Prije sam ih imao na prozorima, onda ih mačke iznenade. To je njihov instinkt i ja to razumijem, ali žao mi je ptica. Pjevaju mi ujutro, u proljeće, cijelo ljeto. Zimi dok ih hranim među sjenicama mogu već reći po njihovim pokretima što jedna drugoj žele reći: jesu li ljute ili vesele, vole li se...



- Išao sam jednom brati gljive i u daljini iza brda čujem pucanj-dva. Čim je dvaput zapucano, promašeno je i to dobro. Umirim se u nekoj uvali u jarku. Srne koje su plahe zaustave se na desetak metara od mene i miruju. Bježe od pucnja, ali umirile su se i neće nikuda kao da osjete da ne nosim nikad nikakvo oružje, samo alat. One osjete koliko god to čudno zvučalo, ne samo srne nego i druge životinje - prisjeća se Željko.

Pušta nas potom u svoj dom, pravi mali muzej. U svakom kutku je neki predmet koji je ili izradio ili doradio, vrlo rijetko kupio ili dobio. Kaže da skoro sve pokloni pa je u veličkoj crkvi preko 200 njegovih figura, a puno ih je i na njegovom poslu kao i kod prijatelja.



- Bilo je minus 20 i jednom zgodom je jedan od svećenika usred zime došao vidjeti jesam li se smrznuo i jesam li živ. Malo me to iznenadilo iako je bilo hladno. Nije to ništa suvremeno, to je najlon, karton i daske. Tomahawke sam izrađivao od drveta za manju djecu, a onim drugima od kamena i drveta, više za ukras na zidu. Luk je od svibe, ima je po šikari i posvuda. To je najbolje drvo u okolici za lukove. Bilo je i starijih ljudi koji nisu pitali, nego sam vidio da teško hodaju. Napravim im štap i odnesem - pokazuje Blažević.

Željko je i pjesnik: "Obasjan munjom, moj dom miriše dunjom. Miriše borom i hrastovom korom. Miriše i uzdiše stara peć, kao da dimom hoće mi reć: - Ne boj se, ništa ti neće. Čuvar života ovdje se kreće."



Njegov dom uistinu miriši na borovinu jer na peći nekad zapali malo borove smole. Ponekad i zabubnja na svom "indijaneru".

- Imam bubanj koji sam dobio od kolege. Bubnjam kad je prigoda, zadnji put sam za Novu godinu, ali meni nije to prava prigoda. Bubnjam za solsticij i ekvinocij. Ne pjevam i ne urličem, ali udaram u bubanj. To su vibracije koje primam i odašiljem dalje. Ne plešem indijanske plesove, možda jedino u nekom ludovanju. U gradu bih se osjećao kao u krletci, umro bih za dva mjeseca. To je nešto što ne mogu i ne želim - kaže na kraju.







Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI