I konje rasprodaju, zar ne?
26.03.2011.
Mario Barać
Pregleda: 5805
Kobila "Vječnost" ipak nije odjahala iz Lipika
(FOTO: Mario Barać)
«Vječnost Lipika». To je ime prvom ždrijebetu, kobili koja se oždrijebila u Lipičkoj ergeli nakon povratka lipicanaca iz srbijanskog logora, i to prije prije točno tri godine. Tada su se svi zaklinjali kako će mala «Vječnost», simbol borbe, ali i novog rađanja života koje je toliko potrebno ratom razorenom Lipiku, zauvijek ostati u lipičkoj ergeli, upravo kao podsjetnik na novi početak.
Ista ta «Vječnost» gotovo je prodana prije dvadesetak dana, što su nam potvrdili u lipičkoj ergeli, a da nije bilo brze reakcije na sastanku sindikata zaposlenika Državne ergele Lipik, kojem je u ime udruge «Lijepa naša – grada Lipik» nazočila i Jadranka Katunar Šimunović, vječnost bi završila, neslužbeno doznajemo, u Velikoj Ludini. Kakva bi bila njena daljna sudbina, zaključite sami. Ugovor o prodaji je storniran doslovno u posljednji trenutak, jer je nesuđeni vlasnik ergeli već platio dio dogovorene kupoprodajne cijene.
Tko je dozvolio prodaju «Vječnosti»?
Iz lipičke ergele naglašavaju kako je Upravno vijeće Hrvatskog centra za konjogojstvo i Pavo Sabolski, v.d. ravnatelja ove ustanove, krajem prošle godine donijelo odluku o prodaji svih toplokrvnih kobila i konja budući da će u lipičkoj ergeli ostati samo lipicanci, a radnici dodaju da je prodaja toplokrvnih konja opravdana i potrebna. No po Lipiku su počele kružiti priče da se započelo s nekontroliranom prodajom i lipicanaca, a da je u nagađanjima bilo istine potvrdio je i Marijan Stubiča, u ime zaposlenika Državne ergele Lipik. Rekao je kako je bio potpisan jedan ugovor o prodaji ždrijebeta lipicanske pasmine, ali je i dodao kako je taj ugovor storniran, naglasivši kako je zadovoljan što je time spriječena nekontrolirana prodaja konja s lipičke ergele.
Najavljen je preustroj Hrvatskog centra za konjogojstvo, Đakovu je garantirano da će ostati funkcionirati kao državna ergela, a zaposlenici lipičke Državne ergele s pravom su nezadovoljni i zabrinuti za svoju sudbinu, jer o njihovoj konačnoj sudbini još ništa nije službeno odlučeno. Neslužbeno se govori kako će Lipik i dalje imati ergelu koja će funkcionirati kao državna ustanova, no rekla-kazala komunikacija lipičkim zaposlenicima nije dovoljno. Tvrde da je problem u komunikaciji s Pavom Sabolskim v.d. ravnateljem HCK koji pak tvrdi da je komunikacija korektna i da će se odazvati sastanku s njim kada ga na taj sastanak i pozovu. Stubičan dodaje da je sve lošija i komunikacija s lipičkim gradonačelnikom Antunom Haramijom.
Šutnja (ni)je zlato
Kakva god da je komunikacija, ona mora biti bolja, ali i nastup Lipičana, kako samih stanovnika tako i ljudi od vlasti mora biti konkretniji i oštriji, agresivniji. Jer previše se pod kožu Lipičanima uvukla ona stara poslovica «šutnja je zlato» dok istovremeno gradonačelnik Đakova poručuje da, ako Đakovo ne bude imalo državnu ergelu, da će đakovački glavni trg biti pretvoren citiram: «...u bojno polje». A nije samo slučaj državne ergele Lipik primjer da se za «svoje» vrlo teško izboriti šaptanjem!. Zdravstveno rekreacijski centar (ZRC) Lipik i dalje je tužan podsjetnik da je krajem devedesetih godina Lipik bio kontinentalna Opatija. U tobožnjoj obnovi pronevjereni su milijunu i milijuni eura koji su netragom nestali, a da za to nitko do danas nije odgovorao. Tipično! Podsjednik na «obnovu» i dalje su otužne ruševine Kursalona, Wabndelbahna... Treba li uopće napominjati da je prednost trebala biti i to što je lokalna vlast u Lipiku već godinama kompatibilna s onom na čelu države? Treba li uopće napominjati da je prednost trebala biti što je premijerka J.K. rođena Lipičanka? I što se od svega iskoristilo? Što se poduzelo?
Nisu svaki prosvjedi nasilje, huliganstvo, politikanstvo pa mi nije jasno da do danas Lipik nije barem jasno (javno) i glasno rekao «Dosta više!». Jer ZRC je bio žila kucavica Lipika, temelj razvoja šireg kraja, značio je radna mjesta, turiste, potrošnju u trgovinama, kafićima, kooperanti su za hotel proizvodili hranu... bio je to cijeli mali hranidbeni lanac. Stoga nitko ne bi imao pravo prosvjede protiv zapostavljanja Lipika i negovih vitalnih gospodarskih subjekata politički obojiti u crveno, plavo ili zeleno. Pokrenuto je tek potpisivanje peticije za obnovu ZRC-a koju, da se razumijemo, apsolutno podržavam, ali si dajem i za pravo ocjeniti da je ona nedovoljna za ostvarivanje traženih ciljeva. Nakako me podsjeća na sindikat sindikalnih sindikata.
Izgleda da nikako ne možemo shvatiti da nam nitko ništa neće dati nego se za to moramo izboriti. Sigurno ne šapćući.
