Jutro poslije ili grad zombija

Jutro poslije
(FOTO: Ilustrativna fotografija)

20.07.2012. | Mala s trešnje
Pregleda: 14261

I. Kava u pješačkoj zoni.

Nedjelja je, točno 11 sati. Mamurna i s menstrualnim bolovima u preponama, ispijam kavu u kafiću u pješačkoj zoni. Sunčan je i prekrasan dan, lagani povjetarac miluje mi lice dok polako dolazim do svježeg zraka nakon sinoćnjeg ludovanja. Palim prvu cigaretu za danas.

S Filipom komentiram sinoćnji izlazak i povezujemo slike u glavi koje su ostale od nekontroliranog cuganja. Meni nije bilo do neke akcije, ali Tea je bila u punoj spremi. Nakon nekontroliranog riganja, litre mineralne i par pjesama Severine i Seke Aleksić nadošla je. Zgrabila je prvog frajera koji je bacio oko na nju i pošlatala se s njim iza stražnjih vrata kafića, na gajbama pive.

Neko vrijeme nas je taj prizor nasmijavao. Onda mi padne na pamet zašto je takva sada odjednom raskalašena. Ona nije ni proživjela srednjoškolske brije s dečkima, spojeva na "stariću", vikend izlaske s društvom. S bivšim je u vezi od srednje škole, a odmah nakon završetka četvrtog razreda su se vjenčali. U međuvremenu je ona postala kućanica i majka s nula dana radnog staža. A sada bez svoje srednjoškolske ljubavi, proživljava sve što nije prije iskusila. Zato sam se ja sada smirila, pomislim i opalim se smijati sama sebi u bradu.


II. Misa.


Uzorne obitelji idu na misu. Žure se pokazati u najboljem svjetlu pred običnim pučanstvom. Samo naizgled savršene obitelji bez problema. U promenadi škicnem i Borisa sa ženom i djecom. Mislim da me je spazio i naglo okrenuo glavom na drugu stranu. Preokrenem očima i uvjerena sam da mi se i maternica trznula, grč me je uhvatio.

III. Poziv.

Zapalim drugu cigaru kao da će mi biti bolje od nje. Zvoni mi mobitel, Tea zove. Moli me da je pokupim autom, sin Dino joj je pao pa sumnja da noga izgleda opasno, za gips.

Spremno gasim cigaru i ostavljam Filipa da uživa u dopodnevnoj kavi. Nakon 15-ak minuta dolazim s Teom i Dinom do bolnice. Tamo gužva naravno, iako to nisam očekivala nedjeljom.

IV. Bolnica.

Pri samom ulasku zapljusne me smrad ustajalosti, lijekova, krvi i mokraće. Zateturam od miomirisa. Prosjek starosti pacijenata je 158 godina. Naoružani su štakama, kolicima i kateterima (Molotovljevi kokteli). Prolazimo ih kao trkaći stazu s preponama.

Dino se prijavi kao pacijent i sjednemo te strpljivo čekamo na red. „Jaoj, da je barem srijeda“, u sebi pomislim. Tim danom je dežuran jedan specijalist koji me uvijek progura prije reda. Obećam mu druženje uz kavu. Naravno nikada nismo niti otišli na tu kavu. Svaki put sam se izvukla neprestanim smješkanjem i laskanjem njegovog izgleda. Muškarcima tako malo treba da im digneš ego, a onda si na konju.

U međuvremenu nastaje zbrka i kaos. Čuje se hitna kako zavija, dolaze kritični pacijenti. Pretpostavljam da je prometna nesreća u pitanju. Strka ljudi u kutama ispred nas koji guraju kola s ranjenicima. Ima krvi. Vidim da Dino uplašeno gleda stisnut uz mamu. Krvavi trak se vuče po hodniku od jednog od unesrećenih. Uvod u loš horor, pomislim u sebi. Još ovi zombiji oko mene.

Dežurni kirurzi su sada zauzeti pa naoružavamo s još strpljenja. Tu i tamo prođe koja medicinska sestra. Svaka je sređena, nema šta. Šminka, gelirani nokti, sandale na petu, minjak. Prave mačke. Zapitam se za koga takva šminka nije da su doktori neka prilika (iako sam čula svakakve tračeve vezane za medicinske sestre i liječnike), ali onda se sjetim pacijenata koji dolaze. Možda naleti kakav postariji pacijent s nateknutom prostatom i novouređenim stanom kojeg nema kome prepisati.

Napokon dolazimo na red. Doktor nakon brzinskog pregleda zaključi da malome nije ništa. „Koljeno je samo malo natučeno. Neće mu ništa biti“, kaže. A ja s nevjericom gledam nateknuće veličine grejpa pitajući se jesam li luda. Doktor ga pošalje na rendgen, „za svaki slučaj“, i uslijed našeg nagovaranja. Na kraju su mu propisali samo ledene obloge i strogo mirovanje.

V. Ispod plahte.

Znači nakon 3 sata agonije, čekanja i slika napaljenih starčeka koji su mi slali puse preko hodnika, kupimo prnje. S oduševljenjem krećemo prema izlazu bolnice. U hodniku nas presretne medicinska sestra gurajući kola za koja sam ja na moj užas, pretpostavila da su mrtvačka. Po obrisima na bijeloj plahti nazire se tanašno i malo tijelo. Dok je prolazila pokraj nas nespretno smo se zaobišli i ona se zatepe o rub izlaznih vrata te se zabije s kolima o zid.

Plahta sklizne sa svježe poplavitog tijela, na tijelu se nazirala svježe zašivena rana na trbuhu, još neoprana od tamne krvi i bezizražajno lice dječaka. Otprilike po godištu Dine. „Jao Dino!“, poviknem i poletim rukom da mu sakrijem pogled prema tijelu. Ali bilo je prekasno. Mali je stajao kao stup i izbuljio oči prema plavome dječaku. Na tlu pokraj Dine se nazirala lokva, mali se upiškio od straha. Odlično, pomislim, mali će imati traume od bolnice do kraja života.

VI. Poruka.

Budući da smo nas dvoje tako stajali nepomično i otvorenih usta, Tea se sabere i zgrabi nas za ruke, obeća nam pizzu i sladoled za desert. Iako nikome nije do jela odlučimo "pošto-poto" zaboraviti ovaj nesretni prizor. Uživamo u teško zarađenoj pizzi na svježem zraku. Kada osjetim da mi vibrira mobitel. Dobila sam poruku od Borisa. Piše: „Mala jesi za jednu vožnju?!“

Nasmiješim se samodopadno i isključim mobitel. Nastavljem jesti započetu krišku i odlučim uživati u ovom popodnevu. U glavi mi se vrti film: „Bože koji kreten“...


Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI