Diko moja šećeru, pa tek onda medu
13.05.2012.
Željko Lukić
Pregleda: 8965
Razne košnice
(FOTO: Arhiv)
Eto, opet neke teške nevolje pritišću pčelare Požeške kotline – ili košnice napada zaraza, ili pčele tamane kemijski preparati, ili podbaci cvjetanje bilja…
Čitajući internetsku stranicu požeške pčelarske udruge vidimo da se protupropisno ubijanje pčela otrovima obavlja i na imanju ovdašnje Poljoprivredne škole koja je nekada bila uzor u pčelarstvu na području Slavonije. Znakovit je i naslov: „Školsko ubijanje pčela u Požegi“. Možda ondje osoblje uči đake da je pčela „kukac koji bode“. Gdje još sve ne vrebaju znani i neznani neprijatelji ovih marljivih i korisnih kukaca i njihovih vlasnika?
Uzgoj pčela i dobivanje meda prastaro je zanimanje i među žiteljima Požeške kotline zbog povoljnih klimatskih prilika, raznovrsne vegetacije i dobre paše. Kao i mnoge druge gospodarske djelatnosti kroz stoljeća ni ova nije ovdje do kraja iskorištena. Mnogo je razloga tome…
Košnica od pruća
Prosječni slavonski gazda u prošlosti nije se baš mnogo bavio pčelama i medom, baš kao ni voćem (izuzetak su, dakako, šljive). Ako je i imao nekoliko jednostavnih košnica, služile su mu tek toliko da se „zasladi“ (često se mazao na kruh s maslacem) i da se ponekad ispeku medenjaci, a vosak proda obrtnicima. Uglavnom su se koristile košnice „pletare“ od slame ili od pruća koje bi se oblijepile glinom. Nekima se ni to nije dalo raditi, pa su jednostavno šuplji panj pokrili daskom i tako dobili košnicu.
Doba prosvjetiteljstva donijelo je pčelarstvo u škole, a za njegov razvoj zaslužni su jedino učitelji koji su u školskim pčelinjacima praktično podučavali đake, a narodu držali predavanja o naprednijem pčelarenju. Zabilježen je i najistaknutiji pčelar iz toga vremena – učitelj Marko Tomić iz Mihaljevaca Požeških. Još snažniji zamah u modernizaciji pčelarstva dobio je požeški kraj osnivanjem „Ratarnice“ (niža Poljoprivredna škola) koja je imala na svome imanju i pčelinjak. Pčelarstvo donekle može opstati bez voćarstva, ali voćarstvo bez pčela ne može. Stoga se može pretpostaviti da je i Turkovićev golemi voćnjak u Draganlugu početkom 20. st. zahtijevao velik broj pčela za oprašivanje o čemu je on sigurno vodio računa.
Košnica pletara
Kasnije je voćarstvo u ovom dijelu Slavonije stagniralo, pa je tako npr. jedan od vodećih hrvatskih voćara, Požežanin Slavko Jenč, osnivao čuveni voćnjak u Borincima, a ne u ovome kraju. Jedan od značajnih pčelarskih stručnjaka bio je u novije vrijeme Požežanin dr. Željko Krpan, jedan od pionira umjetne oplodnje pčelinjih matica, a još je veću međunarodnu reputaciju stekao znanstvenim radovima o antimikrobnom djelovanju propolisa i liječenju zaraženih pčelinjih legla. No, on je ovdje upamćen samo po biznisu koji se nije održao na ovome prostoru (fenomen „Biopharma“).
Pčelarska skupština 1936. godine
Inače, Požega je imala pčelarsku udrugu prije 1. svj. rata kao podružnicu Pčelarskog društva u Osijeku osnovanog još 1879. g. (dakle, ne vlastitu), no bez većeg gospodarskog značaja, pa njen rad zamire. Poslije 2. svj. rata osniva se pčelarsko društvo u Požegi sa 120 članova (prvi predsjednik Stanko Velimirović). No, 1961. fuzionira se s Voćarsko – vinogradarskom zadrugom koja je otišla u stečaj, pa je i udruženo pčelarenje propalo. Tek 27. siječnja 1974. osniva se Pčelarsko društvo „Zlatna dolina“ sa 60-tak članova (predsjednik mr. Vlado Hruška). Današnja požeška pčelarska udruga (predsjednik Davorin Krakar) nosi isto ime.
Isključivo profesionalnog pčelarenja na veliko kroz sve ove godine gotovo da i nije bilo na ovim prostorima, a pčelari, polu-hobisti još stavljaju u prozor natpis „prodajem med“, ili ga tezgare po tržnicama i kojekakvim lokalnim, tobože ekološkim sajmovima. Tako se 1970-tih godina navodi u jednoj od rijetkih stručnih analiza ove gospodarske grane da se pčelarstvom bavi 0,2 posto stanovništva tadašnje požeške općine, a prema rasprostranjenosti pčelinje paše moglo bi se baviti 3 posto žitelja.
Pčelarske kraljice (Foto: www.cibalia.com)
U nekim slavonskim gradovima pčelarstvo ima novi propagandni zamah: Vinkovci već sedmu godinu zaredom imaju manifestaciju „Dani meda“ u sklopu koje se bira i „pčelarska kraljica“ (neka vrsta miss), a Osječko baranjska županija stimulira proizvodnju meda. Tamošnju pčelarsku školu dosad je završilo 250 osoba te da se ona upisuje u radnu knjižicu i priznata je u Europskoj uniji. Agilnost požeške požeške pčelarske udruge ne znači mnogo kad lokalni gospodarski programi u poljoprivredi već po tradiciji kombinatskog mentaliteta nikad nisu marili ni za voćarstvo, a još manje za pčelarstvo. Važno je uvijek bilo imati dobar pesticid pa makar od njega pocrkale sve pčele.
Dakle, unatoč prirodnim mogućnostima i stručnom potencijalu u povijesti, pčelarstvo na ovome području nije uhvatilo jačeg korijena. Kako rekosmo, ni prosječan Slavonac nije baš shvaćao važnost pčelarstva i meda u obiteljskom gospodarstvu. Med je bio samo poslastica, te imenica i pridjev u slavonskim narodnim ljubavnim pjesmama : „Diko moja šećeru i medu, nemoj da te pijana dovedu “, pa onda „Oj curice šećeru – zovi me na večeru “ i ona poznata dječja: „Tašun, tašun, tanana i svilena marama – u marami šećera da nam dite večera !“ Eto, i u narodnoj predaji je šećer postao popularniji od meda.
