Gdje god se gradilo - kesten se sadilo
16.10.2011.
Željko Lukić
Pregleda: 18130
Pečeni kesten
(FOTO: Arhiv)
Donijeli su ga Rimljani, sadili redovnici, bogatili se na njemu Turci, monopolizirali ubiranje svi režimi, a običnom Slavoncu u prošlosti "žir bogova" je bio važan na razne načine - ponajmanje kao poslastica.
„..To javlja jesen, da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari -ti uglari-
Prašinu ljeta s peći brišu.
(D. Cesarić: Predjesenji dan)
Kad u požeškim školama djeca dobiju temu za zadaću da opišu prve znake jeseni, mnogi navedu pojavu kestenjara na uglovima glavne ulice. Zašto ne, kad to čini i Cesarić. U ozračju ove poslastice odvija se u gradu već niz godina priredba pod nazivom „Kestenijada“. Ovome plemenitom drvetu trebalo je još ranije posvetiti više raznolike pažnje s obzirom na značaj u tradicijskom životu Požeštine.
Naziv „pitomi kesten“ ukazuje na to da ga se ne smatra u potpunosti šumskom voćkaricom i divljim voćem, već da je uzgajan i kao pitomo voće. Naš povjesničar D. Pavličević u djelu „Na vratima Požeške doline“ (1961.) oprezno navodi: "Neki smatraju da su nekadašnje kestenike umjetno podigli Rimljani, a za njima su cisterciti. Kao dokaz za to služi činjenica da se i danas u nekim šumama naziru brazde". To je danas uz niz drugih dokaza povijesna činjenica.
Jednom je netko – ozbiljno ili u šali – rekao da je kesten dobio naziv po tome što mu plod liči na kesu. Nije točno. Stari Grci su plod kestena (kastanon) nazivali „žirom bogova“ (Dios balanos), a stari Rimljani su transkribirali grčku riječ i nazvali ga „Castanea“. Budući se korijen ove riječi nalazi u svim europskim jezicima (castagno, okastanietrae ,chestnut, Kastanie, castadietra, kastonje boom, kastano...) pretpostavlja se da su ga upravo Rimljani proširili Europom, pa tako donijeli i u požešku kotlinu. Pradomovina kestena je prednja Azija, odnosno područje Kavkaza, tj. mitska zemlja Kolhida.
Turci su voljeli kestenje
Kesten nije dobio ime po kesi na koju liči, ali je itekako punio kesu mnogim vlastodršcima koji su vladali Zlatnom dolinom. Naime, zabilježeno je još 1579. u vrijeme turske vladavine Požegom kako je na kestenju dobro zarađivao dugogodišnji požeški dizdar (vojni zapovjednik grada) Hadži Mehmed-aga. Iako je bio timarnik (posjedovao feudalno imanje za vojničku službu) još više je zarađivao – ugostiteljskim biznisom. Kako stoji u zapisima, držao je ugledno konačište, pekaru, slastičarnicu i restoran u kome se dnevno služilo 6 različitih jela. U svome hanu mogao je ugostiti 70 do 80 putnika, a u njegovu „restoranu“ radilo je 30 služavki uz drugo osoblje pa je bio krupan ugostitelj za ono vrijeme. No, najunosniji posao je bio prodaja prikupljenog kestenja koje se odvozilo na jugoistok otomanske imperije, odnosno ondje gdje nije mogao uspijevati. Bio je Mehmed - aga toliko bogat da su ga neslužbeno nazivali „begom“.
Turci u požeškom kraju su bili ljubitelji kestena kao poslastice, no brzo su shvatili i njegovu komercijalnu vrijednost, tako da je trgovanje plodom pitomog kestena bio je monopol za turske plemiće, age i spahije. Jedna šumska sastojina pitomog kestena, koja je bila u posjedu ondašnjeg turskog gospodara Veličkog grada, zvala se, a i danas se zove "Begluk". Naselje koje nosi ime turskog podrijetla, Dervišaga, ima u neposrednoj blizini šumu pitomog kestena. No, najvrjednija i ekološki najznačajnija šuma pitomog kestena nalazi se u okolici Orljavca. Još i danas su stanovnici toga naselja ljubomorni čuvari svojega Kestenika.
Hrana uz samostane i utvrde
Dakako, kesten se sadio i prije dolaska Turaka, a u tome su prednjačili samostani čijim žiteljima je on bio vrlo važna namirnica prije nego se znalo za kukuruz i krumpir. Od njega su čak pravili brašno tako da su u pravoslavnom kršćanstvu brašno pitomog kestena nazivali "slatki kruševac". U okolišu opatije Rudina nalaze se najkompleksnija nalazišta pitomog kestena u Požeštini, a nasadi, šumske sastojine i pojedinačna stabla pitomog kestena još se i danas mogu naći u blizini razrušenog franjevačkog samostana u Poljanskoj, oko Stražeman-grada, samostana i crkve svetog Augustina u Velikoj - dakle na lokacijama poznatih po arheološkim ostacima kasne antike. Iznad Kaptola spominje se tvrđava-grad Pogana gradina, a zanimljivo je da se i danas oko davno napuštene utvrde nalazi oaza pitomog kestena. Prema Kutjevu niže se još nekoliko nalazišta pitomog kestena pored nalazišta kulturnih spomenika, u Podgorju, Vetovu (Vetovačka i Treštanovačka gradina), Lukaču, Mitrovcu sve do okoliša cistercitskog samostana u Kutjevu.
Na južnom dijelu Požeške kotline, na obroncima Babje gore, sastojine i grupe pitomog kestena počinju od sela Baničevac, preko Ivandola (sa značajnim srednjovjekovnim samostanom i crkvom svete Marije, koji su baštinili viteško-crkveni red, templari) prema Dolačkom gradu i romaničkoj crkvi sv. Kuzme i Damjana, iznad Brestovca do Vrhovačkog grada i Požege. Prema Pleternici, enklava kestenovih sastojina nalazi se oko Dervišage, Blackog, a područje rasprostranjenosti kestenovih stabala završava oko Viškovačkog grada. Područja oko Požege: Fratrovica, Tekija, Sokolovac, koja kazuju o povijesti grada, i danas imaju ostatke kestenovih sastojina.
U svojim istraživanjima o rasprostranjenosti europskog pitomog kestena, M. Anić, (1942.) navodi da je kestena na Papuku bilo obilnije u području zemljišne zajednice Borci, nedaleko manastira Pakra, zatim u okolici Kutjeva i u šumi Kestenje (općina Bučje).
Kestenu na području Požeške doline u novije vrijeme posvetio je istraživanje i poznati požeški šumarski inženjer i publicist, mr. Juraj Zelić (pa, odakle bih ja znao ove šumarske podatke da nije njega – zato, hvala ti Jura!) koji je s ovolikim brojem dokaza ustvrdio kako se kesteni nalaze u neposrednoj blizini starih naselja, pa bi se moglo reći: gdje god se gradilo, kesten se sadilo! Čak i u relativno novije vrijeme. Za podizanje sastojina pitomog kestena zaslužan je kutjevački veleposjednik Turković na području južne Krndije i šumarski stručnjaci u sklopu biološke reprodukcije.
Monopol vlasti na plod slasti
Od srednjovjekovnih i turskih velmoža u vezi s kestenjem ostalo je do danas samo nešto nepromijenjeno: vlastodržački monopol nad prikupljanjem šumskog kestenja. Svake bi se godine od vlasnika šume (bio to plemić, grad, ili država) zakupljivalo pravo skupljanja kestenja na određenom šumskom području i to uglavnom licitacijom (tko da više). Ova uredba stoji i u poznatom Zakonu o šumskom redu, carice Marije Terezije. Ni aktualna vlast nije izuzetak, pa tako moderni šumarski paragrafi hrvatske države navode: „…korištenje šumskih proizvoda, odnosno sakupljanje šumskih plodova u državnoj šumi i na šumskom zemljištu dozvoljeno je lokalnom stanovništvu za vlastite potrebe i ovlaštenim tvrtkama za sakupljanje u komercijalne svrhe i to SAMO uz suglasnost, odnosno dozvolu i na površinama koje odredi Šumarija na čijem se području planira sakupljanje i po cijenama iz Cjenika šumskih proizvoda Hrvatskih šuma d.o.o. …“ Čemu se onda čuditi kad vam kestenjar prodaje pečene, a često i sirove plodove po kubaturi (mjerica), a ne po gramaturi (težina).
Mnogima važnije od jela
Kolikogod na spomen pitomog kestena odmah razmišljamo samo o slasnom kuhanom ili pečenom plodu, za običnog Slavonca kesten je imao druga, čak daleko važnija značenja od same poslastice u svakidašnjem životu. Ovo plemenito drvo koristilo se na mnogo načina: još su stari Rimljani koristili kestenovo kolje za uzgoj vinove loze, a nije bilo razloga da to ne nastave i Slavonci. Tko je uzgajao hmelj (a i toga je bilo u Požeškoj dolini) također je koristio kestenovo granje kao stupove. Osobine kestenova drveta našle su primjenu u zanatstvu za izradu galanterije, a u graditeljstvu se upotrebljava za podove i parkete, za drvene konstrukcije, mostove, skele, đerme, kuće, brvnare, šindru za krovišta, krovnu građu, te kao radničko i tunelsko drvo. Upotrebljava se za izradu električnih i telefonskih stupova, željezničke pragove, u brodogradnji, za gredice, panel-ploče, šperploče, iverice... Površina drva pitomog kestena je lijepe teksture, svijetlosmeđe boje, pa se može upotrijebiti za furnirske listove. Zbog lijepog drva, cvijeta i ploda, stablo pitomog kestena rado se koristi kao dekorativna, hortikulturna vrsta u parkovima. Da ne spominjemo što znači kestenov cvijet za proizvodnju meda, a tek tradicionalna pučka medicina…
Nema kestena u pjesmama
Posebna priča je korištenje u bačvarstvu. Drvo kestena sadrži visok udjel tanina i celuloze, te je manje izloženo napadaju štetnika i odlikuje se trajnošću. U prošlosti su ga rado koristili za izradu bačvi, pa je pored navedenih koristi u vinorodnim i hmeljarskim krajevima Europe to bio dodatni razlog za umjetno podizanje od vremena Rimljana nadalje. Vino u takvim bačvama dobiva poseban buke. Danas se pod nazivom "barik-bačva" koristi za izradu bačvi hrast kitnjak, no, za istu namjenu i krajnji rezultat, prema mišljenju stručnjaka, drvo pitomog kestena bilo bi ekonomičnije. Jedino za što kestenovo drvo nerado koristi jest loženje vatre, jer nema veću kaloričnu vrijednost.
Zanimljivo je da baš nema slavonskih tradicijskih pjesama u kojima se spominje kesten (doduše, ni bukva ili hrast kao tipično slavonska drva), nego dominira bor, jela ili jablan. Slavonskom uvjetno možemo smatrati onu divnu pjesmu „Zlatnih dukata“ s refrenom: „Pala je magla jesenja i lišće kestenja – otišla ljubav…“. Nekima je ljepša ona koju pjeva Marta Nikolin „Opali su divlji kesteni“). Ipak, najveći požeški pjesnik Cesarić nije mogao zaobići kestenjare u gore navedenoj poetskoj slici, a inspirirao je kesten još neke pjesnike i pisce.
Važno je kako peći kesten
I na kraju malo osobnog iskustva. Kako sam jedan od onih koji jede samo pečeni kesten (ma kakav pire, kakvi kolači i slični bakrači…), u djetinjstvu sam prkosio odraslim ukućanima stavljajući krišom poneki narezani plod na ploču štednjaka, znajući da će puknuti kao petarda (kojih tada nije ni bilo). Kad bi me pokojna baba „skužila“ ostao bih bez slasne porcije, no ona me kasnije i naučila kako se kestenje peče „na plotni“.
Najčešće većina krivo zarezuje otkidanjem jednog komadića kore, ili običnim bušenjem rupice. Jedino ispravno je oštrim nožem prevući crtu preko donje šire strane ploda, tako da pečenjem naprosto „zijevne“ što omogućuje njegovo lako ljuštenje, osobito ako se vruć stavi u posudu prekriven krpom. Pečenja plinskim plamenikom kroz izbušenu tavicu, komercijalna je nužnost.
