Tramvaj zvan čežnja
15.10.2011.
Dragutin Cesarić
Pregleda: 5475
Stari projektor
(FOTO: Istockphoto.com)
Bit ću iskren, ne sjećam se kad je Požega imala četiri kina, ali vjerujem Zvonimiru Karakatiću kad kaže da je tako bilo. Ja osobno mogu se prisjetiti „Centrala“ i „Narodnog“ iz sredine i druge polovice osamdesetih. Za one mlađe, „Narodno“ je bilo na mjestu današnjeg kazališta, a „Central“ je još uvijek tamo, samo ja nisam kročio u tu zgradu već petnaestak godina i nemam pojma kako sad izgleda iznutra. Nažalost, ne znam baš točno ni kako izgleda izvana, osim da je stara crvenkasta fasada oronula, a poneko slovo od riječi „kino“ klatilo se s te iste fasade kao zapušteni spomenik nekim prošlim vremenima kad sam zadnji put obratio pažnju.
Da, kad sam zadnji put obratio pažnju! A nekad, kao klincu, ta zgrada mi je bila svetinja. Svaki put kad bih prolazio, škicnuo bih u stakleni izlog u nadi da ima neki novi plakat. Susjed i ja redovito smo pohađali nastavu iz filmskog odgoja iako smo imali cca 8 godina kad smo krenuli, i to dva kilometra pješke do kina. Naravno, nisu to bili filmovi tipa „Moje pjesme, moji snovi“, već uglavnom borilački filmovi iz kategorije „Američki ninja“, „Komandos“, „Karate kid“ i Bruce Lee u svim izvedbama. Brusli, tako sam tad mislio da se zove. On je bio legenda i neprikosnoven. Njegove krikove i poteze smo imitirali od kuće do škole i od škole do kuće, a i u školi i na igralištima. Upisivali smo tečajeve karatea sve u šesnaest, a željeli se boriti pošteno i ispravno. Isključivo ako nas netko prvi napadne ili ako zlostavlja slabijeg od sebe, nikako da mi zloupotrijebimo svoje „vještine“. Baš onako kako je Bruce Lee uvijek podučavao. Bilo je to vrijeme djetinjstva puno emotivne vezanosti uz filmove i identifikacije s akcijskim junacima onako kako samo djeca mogu i znaju.
Taj moj prvi susjed i ja dogovarali smo borbu u 6 ujutro na njegovom travnjaku jer ,naravno, u filmovima je glavni obračun uvijek bio u zoru. Jedanput se nisam probudio jer sam spavalica, a i jutro je mudrije od večeri. Jedini problem je bio što se njegova mama naljutila na mene jer mu je morala spremati doručak prije 6, a mene nigdje. Najveći šok i nevjericu izazvao je njegov šest godina stariji brat rekavši jednom prilikom da je film „Američki ninja“ zapravo glup. „Ti si glup i nemaš pojma“, bilo je prvo što smo mu odbrusili. Za nas je to bilo čisto bogohuljenje.
A zimski praznici. Par dana prije u školi bi nam podijelili letke s matinejama filmova koje su išle, zamislite, svaki dan za vrijeme trajanja praznika. Bilo je tu svega, od dječjih, domaćih, stranih filmova. Mi bi se onda okupili iznad tih papirića i vijećali što idemo gledati, a što ne, što je glupo, što smo gledali, što je za „klince“. Zimska jutra, hladan zrak u nosnicama, ali ide se u kino, nitko sretniji od nas. To su bila vremena. Mjesto radnje, vjerovali ili ne, kino „Central“. Ej, a u kinu, kad uđeš odmah desno, prodavaonica kokica, špica i kojekakvih zubnih zanimacija. Često je bilo samo za kartu pa smo prema toj trafici bacali čeznutljive poglede i zavidjeli odraslima koji su jeli kokice, ali zato kad je bilo malo više, jedan bi stao u red za kokice, a drugi za karte. „Prvi red balkona, prvi red balkona“, dovikivao je onaj na kokicama, onome koji je žurio u red za karte, kao da obojica nismo znali da nam je prvi red balkona mitsko mjesto na kojemu bi najradije i spavali.
Nije bilo lako doći do tog prvog reda, moralo se doći puno ranije, a puno klinaca ga je željelo. Kako sam samo zavidio onima koji su sjedali u taj red dok se kino još punilo, a svjetla bila upaljena. Bilo je to natjecanje, neka vrsta prestiža, bar u našim glavama. Kokice, predvorje kina obasjano nekom žućkastom svjetlošću, penjanje stubama na balkon i pogled iz prvog reda. Mislim da će mi te slike proći kroz glavu i onoga trenutka kad mi se film cijeloga života bude vrtio pred očima.
Znam da ovo izgleda kao nostalgija za djetinjstvom i prošlim vremenima. To i je nostalgija, ne stidim se priznati. Tad, a ni puno kasnije, nije mi bilo ni na kraj pameti da bi Požega mogla živjeti bez kina. To je graničilo s nemogućim. Čak i kad smo ostali bez kina, dugo sam bio u uvjerenju da je to samo privremeno. Ni sad još uvijek ne vjerujem, ali očigledno je da je to postalo trajno stanje. Svjestan sam dolaska svih cinestara, multipleksa i ostalih kojima sam se i sam u početku radovao, a onda shvatio da nemaju dušu jednog požeškog „Centrala“, a kamoli zagrebačkih „Zagreba“, „Europe“, „Tuškanca“, koje sam imao čast posjećivati u zadnjim godinama njihova postojanja kao kina starog kova.
Ako ste slučajno to pomislili, nisam postao vrstan poznavatelj filma niti strastveni pratitelj , samo prosječnan gledatelj. Znam da će ovaj tekst čitati ljudi stariji od mene, ljudi koje za požeška i zagrebačka kina vežu puno jače emocije i dulja sjećanja. Ja sam iznio svoje emocije i sjećanja koja su mi navrla čitajući članak i gledajući foršpan o filmu „Kino moje malo“ Arminia Grgića i Zvonimira Karakatića.
Nakon svega pitam se, je li moguće imati kino u našoj Požegi gdje bi na velikom platnu mogli vidjeti sve velikane filma i filmske klasike od početaka pa do unatrag nekoliko godina kad već nemamo novca, dovoljno stanovnika ili što god već treba da bi nam došla današnja uniformirana, bezdušna i korporativna kina? Može li se omogućiti novim generacijima, rođenima sada već iza dvijetisućite godine, da u kinu pogledaju Bruce Lee-a ili „Rocky“-a? Može li se opremiti neka dvoranica sa pedesetak mjesta gdje bi se uvijek mogli vratiti u mladost ili djetinjstvo, sami, u društvu starih prijatelja ili vlastite djece.
Je li moguće na filmskom platnu ponovno vidjeti u Požegi Ricka i čuti kako izgovara „Louis, I think this is the beggining of a beautiful friendship“ ili je i to previše za duh današnjeg vremena?
Ako ništa od ovoga ipak nije moguće, onda je valjda moguće izdvojiti tisuću kuna iz gradskog ili županijskog proračuna za troškove ovih nadasve „raskošnih“ budžeta naših filmaša. Ako ni to nije moguće, onda je jedino što mi preostaje citirati stihove iz Biblije, Ezekiel 25:17, a zna se što slijedi nakon toga.
