Vivat pudar, vivat Trenk!
18.09.2011.
Željko Lukić
Pregleda: 8461
Vinograd iznad Kaptola
(FOTO: Vjeran Blašković)
Kako je od skromnoga čuvara tuđih vinograda postao kićeni slavni pandur? Pudarenje je danas gotovo zaboravljeni posao. Ne samo da mlađa generacija neće znati o čemu se radi (netko će se možda sjetiti da se tako preziva stanoviti nogometni trener), nego će vam i Word na računalu u hrvatskom izdanju podcrtati riječ „pudar“ kao njemu nepoznatu i ponuditi između ostalog nekoliko ispravaka među kojima je i „dudar“ (meni, koji sam odrastao na selu među dudovima, ovo je sasvim nepoznat pojam, pa se stoga sramim zbog neznanja pred Wordom).
A samo do prije nekoliko desetljeća djeca u gradu i selu su imala i svoju jesensku popijevku: Berem, berem grožđe dok pudar ne dođe, a kad pudar dođe prisjest će mi grožđe!“
Pudarski posao pretvoren je u nekim krajevima u turističku priredbu već odavno (Ilok, Zagorje, neki krajevi u Vojvodini itd.), a od nedavno su u našem kraju s tim krenuli Kaptolčani. Kako mnoge starine koje nestaju dobivaju vremenom pastoralne prizvuke, tako se i čuvarima vinograda u opisivanju njihova posla dodaju romantične osobine, pa se piše da je morao biti „moralan i pošten“, gotovo dobroćudni veseljak, zaljubljenik u prirodu i vinograde koji je čegrtaljkom i trubom tjerao ptice s čokota, pravio strašila, te usput pazio da djeca ne uzmu pokoji grozd. Istina je, kao i obično, surovija od povraćene tradicije. Već spomenuta dječja pjesmica donekle sugerira da je pudar bio itekako opasan. Nije nosio samo štap, fićkalu ili klepku, nego vrlo često i pušku sačmaricu. U patronama se umjesto olovne sačme nalazila sol koja je kradljivca dugo bolovima u nogama i turu podsjećala da se ne isplati rizik krađe grožđa.
Vinograd je u prošlosti bio značajnije bogatstvo nego danas, a grožđe je, najčešće noću po mjesečini, krala sirotinja ne bi li se osladila ili napravila koju litru mošta i vina. Pudar je, uz dodatnu naknadu vlasnika, često pazio i na obližnje voćnjake. Seljani su ga plaćali u naturi i to ne samo u hrani i piću (kako se kojegdje često piše), nego i u drvima za ogrjev i drugim potrebama, a nakon prodiranja kapitalizma na selo i novcem. Pudarski posao traje od početka zriobe grožđa do berbe, dakle kojih 50-tak dana. U ostalom dijelu godine pudar bi postao poljar i čuvao polja. Sve u svemu, kao i svaki seoski sluga, nije bio dobrog imovnog stanja, pa je tako morao često i pušku posuđivati kada bi išao „na teren“. Siromašniji vinogradar, ili onaj s trsjem u zabačenom dijelu često bi morao biti sam svoj pudar.
Najopasniji i najopremljeniji su bili pudari koji su čuvali vlastelinske vinograde. Neposredni šefovi nisu mu bili vlasnici vinograda, nego vinciliri. Vincilir je kao nadstojnik vodio sav posao u vinogradu i podrumu, a taj naziv potječe od mađarskog vinczellér, no i to je zapravo njemačka akvizicija – Winzer, s istim značenjem. Taj naziv je ostao dugo u upotrebi, ali u nešto drugačijem značenju, pa se tako do danas vinogradarski nadničar naziva vincilirom, s tim da mu se uvažava vinogradarsko znanje i iskustvo u organiziranju i kontroliranju rabote.
Je li i „pudar“ riječ stranoga porijekla? Nije! Baš naprotiv, stranci su je preuzeli iz hrvatskog!!! Autoritet poznate lingvistkinje Nives Opačić jamči istinitost vrlo zanimljivog porijekla i značaja spomenutog pojma. Naime, stari hrvatski jezik poznaje glagole pudati i puditi, što znači tjerati i plašiti. Otuda u istočnoj Slavoniji postoji imenica „puda“ što znači zadnji kosac koji tjera pred sobom kosce prednjake. A onda su Mađari našega pudara „posudili“ i promaknuli ga u svog žandara, odnosno pandura! Tako je kasnije neugledni skromni čuvar vinograda postao slavni nakićeni ratnik. Vivat pudar, vivat Trenk!
Osim pudara u prirodi daleko od doma još lunjaju lovci i šumari. Njih prate stare poznate pjesme: „Kad sam bio mlađan lovac jaaa, svaka me je djeva voljelaaa…“ kao i ona „Sinoć kad sam mila majko bila na sokaaaku - ukrao mi mladi šumar maramu u mraaaku…“. Jesu li i pudari bili švaleri? U pepelu zaborava ostala je mala pudarska žiška i u poskočici „Išla Mara do pudara, šta će Mara kod pudara, u pudara nema para.“ Možda je ova nastala kad i ona: „Ide Mara iz Trapara, za njom idu tri žandara…“. Što su radili žandari s Marom, spominje se dalje u pjesmi, dok se razlozi odlaska možda iste Mare pudaru ne spominju, pa ih možemo prepustiti samo mašti čitatelja ili slušatelja. Dakle, baš zahvaljujući prastarom porijeklu, riječ „pudar“ ima isto značenje u gotovo svim hrvatskim krajevima, pa tako u Dalmaciji pudaricom ili pudarnicom nazivaju vinogradarsku kolibu (klijet), dok bi Slavonci tako nazivali pudarovu suprugu koja bi mu nerijetko pomagala u poslu.
Na području Brodske Posavine zabilježen je jedan čudan stari pudarski običaj: na sv. Bartola, 24. kolovoza, prije zore ili na samu zoru, svukao bi se pudar ili čak vincilir kao od majke rođen, te bi tako u Adamovom kostimu triput oko svega vinograda obišao, molio se Bogu, zaklinjao ptice i grozio im se da mu grožđe ne diraju. U kom bi vinogradu bilo kvara od ptica, rugali su se pudaru da je zakasnio uraniti na sv. Bartola, dok su ptice još spavale. Zašto toga smiješnog običaja nije bilo na požeškom području? Valjda zato što su ovdje oduvijek pili mnogo bolje vino nego Brođani.
[email protected]
