Priča o jednoj gluposti
05.09.2011.
Dragutin Cesarić
Pregleda: 10464
Ilustracija: programi festivala
(FOTO: 034portal.hr)
Završio je i taj lokalni festival, kako ga je nazvao sam predsjednik Josipović u sinoćnjem Dnevniku. Trakavica je gotova bar do Nove godine, a iza će vjerojatno opet početi prepucavanja. No, prošli vikend je završila i jedna druga manifestacija, koja za razliku od požeškog Festivala, iz godine u godinu bilježi poboljšanja i napredak. Zove se varaždinski Špancirfest.
Taj Špancirfest, započeo je s djelovanjem „davne“ 1998. godine, a ovo mu je bilo trinaesto izdanje. U tom kratkom vremenu postao je brand koji se širi i izvan granica Hrvatske. Koliko je Špancirfest postao poznat izvan granica Hrvatske, najbolje dokazuje popis akreditiranih novinara. Među oko 120 medijskih kuća koje su svoje izvjestitelje poslale na ovogodišnji Špancirfest, nekoliko je i svjetski uglednih medija. Španjolski ABC primjerice, druga najveća novina u Španjolskoj s tiražom od 2 i pol milijuna primjeraka. Zahtjeve za akreditacije poslali su i francuski La Provence i magazin Telerama Sortir, fotografi iz Njemačke koji rade za nekoliko medijskih kuća.
Špancirfest i programe Festivala dobrih emocija prate i brojni mediji iz susjednih zemalja: slovenski Večer, srpski Blic, mađarski Kanisza Ujsag, itd. Da skratim priču, Špancir je u dosadašnjih 12 godina, posjetilo 2 milijuna ljudi, a nastupilo je ukupno oko 11 000 izvođača sa svih kontinenata od kojih su neki etablirana svjetska imena. 2009. dobitnik je nagrade „Superbrand“, a začudo znaju i koliko košta organizacija istog, a to je oko 190 000 eura, od čega 85% osiguravaju sponzori. Kako kažu sami Varaždinci, oni žive taj festival, a vrijeme su počeli dijeliti na ono prije i poslije Špancira.
Na usporedbu ova dva festivala potakla me određena sličnost ova dva grada te moja osobna simpatija prema Varaždinu, a ljubav prema Požegi. Oba imaju dugu povijest i barokne trgove i ulice kao lajtmotiv. Naravno, Varaždin je veći i smješten je mnogo bliže Zagrebu, Sloveniji, Mađarskoj, a sam kraj je jedan od najrazvijenijih u Hrvatskoj, za razliku od devastirane nam Slavonije. Moje pitanje je kako su Varaždin i Varaždinci uspjeli od nečega što do 98. nije ni postojalo napraviti ovo što sam ranije napisao, a mi smo od festivala koji ima četrdesetogodišnju tradiciju uspjeli napraviti ono što svi znamo i vidimo?! Za to stvarno treba imati vanserijski talent.
Možda će neki od vas reći pa kakve veze ima Špancir i njegov program s festivalom Zlatne žice Slavonije koji je tamburaški festival. Slažem se, programski nemaju skoro ništa zajedničko, ali stvar je u načinu razmišljanja, otvorenosti za nove ideje, otvorenosti za ulaganja, napredak, razvoj u svakom smislu pa tako i u festivalskom smislu. Požega i njeno vodstvo u zadnjih 15-ak godina, da ne uzimam u obzir ratne godine, od Festivala nije napravila ništa više i bolje nego je bio 95. godine. Kako mi bez obzira na ekonomsko zaostajanje i daljinu od većih gradova, nismo na temelju tradicije našeg Festivala, kao i na ljepotama i prednostima našeg kraja, napravili nešto bar polovično prepoznatljivo i profitabilno kao Špancir koji je nastao ni iz čega, iz ideje i to prije samo 13 godina?!
Jesmo li i mi mogli imati pune ulice i trgove veselih ljudi koji se zabavljaju 10-ak dana s različitim sadržajima? Jesmo li i mi mogli spojiti naš festival s novim događanjima i proširenjem ponude koja bi počela vikend prije, a sam Festival bio bi vrhunac cijele priče. Jesmo li u tom tjednu prije i mi mogli organizirati ulične svirače, pozornice, koncerte od jazz-a do rock-a na otvorenom? Jesmo li mogli prodati šarm našeg grada i nas samih kao brand prepoznatljiv u cijeloj Hrvatskoj, a i šire?
Fišijada je nešto što je dobro kao ideja i uklapa se u jedan vid proširenja ponude, ali ona je samo jedna od milijun ideja koje se mogu realizirati. Zašto ne bi iskoristili cijeli park kraj Orljave i samu rijeku za večernja događanja, nastupe, šetnju, pozornice. Zašto ne bismo u tu ponudu uključili sve moguće vinare našeg kraja, sve proizvođače naših tradicionalnih proizvoda i napravili neki požeški Oktoberfest na kojem bi se umjesto piva nudila vina i naša domaća hrana?
Nismo li mogli u tih nekoliko dana spojiti ljepote i komparativne prednosti Požege, Kutjeva, Velike, Parka prirode Papuk i svega što možemo ponuditi u Požeškoj kotlini pa to staviti pod zajedničku kapu i prodavati kao jedinstveni brend pod nazivom, ne znam, lupam, Zlatna dolina na primjer? Jesmo li mogli grad na tjedan ili deset dana pretvoriti u jednu jedinu pozornicu otvorenu za sve koji imaju što za ponuditi i pokazati, u slavonsku svadbu, u kirvaj, u berbu grožđa, u način života, u otvorenost svakom tko zna i hoće doći i pokazati svoje vještine i znanja? Gdje ćeš bolje mjesto od Zlatne doline, bolje vrijeme od kraja kolovoza i početka rujna i boljeg temelja od Zlatnih žica Slavonije.
Mi nismo uspjeli ništa od toga. Uspjeli smo da nam Festival nazivaju lokalnim, uspjeli smo da isti služi za politička prepucavanja ljudi kojih se za 20 godina nitko neće sjećati i sigurno se ni jedna ulica u Požegi, Kutjevu ili na Vrhovcima neće zvati imenom ni jednog od njih. Uspjeli smo otjerati većinu sponzora, uspjeli smo da ne znamo koliko to sve košta, tko koliko financira ni koliko se zaradilo ili se nije zaradilo. Umjesto nečega što je moglo privlačiti ljude iz cijele Slavonije, Hrvatske, a kao što vidimo na primjeru Špancira, i iz Europe, mi smo ostali provincija u kojoj je sve nazadovalo, u kojoj ljudi ne poznaju nikoga tko ima 5000 kuna plaće i misle da je vrhunac uspjeha radit u državno-javnoj službi i po mogućnosti češkat jajca na tom radnom mjestu. Ostali smo na razini fascinacije lokalnim političarima koji nemaju nikakvu viziju ni ideju, kojima je glavno da njihova bude zadnja, koji se okružuju još nesposobnijim od sebe samo zato da bi sami sebi ispadali pametni, koji su u stanju zbog vlastitog ego tripa upropastiti sve što vrijedi.
Dragi sugrađani, nemojte misliti da su političari i svi mogući dužnosnici jedini krivi. Ne, nisu. Krivi ste i vi koji im to dopuštate, koji ćete ponovno izabrati ljude istog mentalnog sklopa bez obzira na stranku. Vi koji ne izlazite na izbore, vi koji ne radite na sebi, koji mislite da ne možete ništa promijeniti. Vi koji maštate o poslu u državnoj službi, vi koji ste se spremni prodati za sto kuna na izborima, vi koji ne čitate, ne gledate i ne slušate jer vas ne zanima, jer vam je trenutno dobro, jer još niste vi ostali bez posla, jer vam žena ili muž rade kod nekog „našeg“. Krivi ste i vi koji se bojite promjene, koji strahujete od novog, od znanja, od razvoja jer znate da ne znate ništa pa ne želite ništa ni mijenjati. Krivi ste svi koji mislite da ne može bolje, da je svejedno tkogod bio na vlasti, koji mislite da je ovo što imamo najbolje moguće. Tko se prepoznao, ja mu nisam kriv.
Rekao je jednom Einstein, ne možete od ljudi koji su napravili problem očekivati da ga i riješe. To vrijedi za cijelu zemlju. To vrijedi i za ovaj grad i za županiju. Dok to ne shvati kritična masa ljudi, nema nam pomoći. Kakvi ljudi, takva vlast, takav mentalni sklop i takve posljedice.
