Bolesni neodrživi razvoj
03.06.2011.
Dragutin Cesarić
Pregleda: 2579
Genetski modificirana hrana
(FOTO: Istockphoto.com)
Zadnjih dana u Hrvatskoj i u svijetu najaktualnija je tema zaraženog povrća od kojeg sve veći broj ljudi obolijeva, ali i umire. Očito je da moderni svijet ide u lošem smjeru što se tiče proizvodnje i opskrbe hranom jer iz dana u dan potražnja za hranom postaje sve veća, a sama logika govori da će proizvodnja kad tad doseći svoj maksimum.
Kad ne bi bilo špricanja i zaštitnih sredstava u sadašnjem modelu masovne proizvodnje hrane svijet bi već odavno gladovao što bi dovelo do darvinističkog smanjenja populacije, odnosno samo najjači bi preživjeli. Takav scenarij se već događa u najsiromašnijim dijelovima svijeta, napose u Africi.
Industrija i znanost stalno rade na tome kako povećati proizvodnju, odnosno prinos po jedinici površine. Naravno da to mora imati svoje posljedice, a one se očituju u iscrpljivanju tla što dovodi do pada kvalitete tla koje se s vremenom pretvara u mrtvo i neiskoristivo. To je i dio onoga o čemu se priča kada se govori o održivom razvoju, što znači da se moramo razvijati tako da ne uništimo sve što imamo samo da bi preživjeli sad, ovoga trenutka, a za 10, 20 ili 50 godina tko te pita kako će biti. Upravo u tom smjeru ide svjetski razvoj današnjice i to ne samo u proizvodnji hrane. To je smjer NEodrživog razvoja, ali zasad guramo pa ćemo vidjeti dokle ćemo.
Kad na to sve nadovežete stalne eksperimente s kemikalijama i genetskim modifikacijama biljaka (GMO), dobivamo potencijalno katastrofalne i smrtonosne posljedice. Svaki pobornik GMO-a će vam reći kako nema posljedica, ali na mnoge posljedice i nuspojave treba čekati godinama, pa i desetljećima. Već sada jasne su štetne posljedice GMO-a u poljoprivredi, no koliko će još vremena proteći dok nam to korporacije i priznaju? Hoće li biti prekasno?
Kako nitko ne zna kako će priroda odgovoriti na ljudske manipulacije, možemo zaključiti kako smo svi mi dio velikog eksperimenta čije ćemo rezultate saznati u budućnosti. Za mene je to jeziva spoznaja.
Druga stvar koja je dovela do širenja ove najnovije panike je modernizacija u transportu, te uvoz svega i svačega iz svih dijelova svijeta. Prateći pojavu novih bolesnika od ove bolesti, lako možemo iskonstruirati kuda su sve išle rute uvoza, distribucije po nekoj zemlji, pa izvoza pa opet uvoza u drugu i tako u nedogled. Je li to sve uopće moguće nadzirati i pravilno kontrolirati ispravnost proizvoda, pogotovo pod utjecajem raznih lobija, teško je za reći.
Također je jako teško za reći s kakvom i čijom hranom se mi uopće hranimo. Mi, kao konzumenti, u potpunosti smo izgubili pojam i razmišljanje odakle nam hrana dolazi. Trgovački centri uopće ne iznose takve podatke, čak ni kad ih nadležne institucije pitaju, već je sve u sferi nagađanja i pretpostavki u stilu „najviše uvoze oni koji imaju najveću prodaju“. Tu rečenicu je nekidan izrekla žena ispred državne agencije za kontrolu hrane, nemojte me držati za riječ. Nemati saznanje što i odakle jedemo i imati saznanje da ni oni koji to kontroliraju također nisu sigurni, za mene je jeziva pojava.
Treća karika u lancu koja je dovela do panike, tiče se problema liječenja nastale zaraze. Očito je da se stvorio soj bakterije Escherichia Colli koja je otporna na antibiotike. To je inače bakterija koja obitava u našim crijevima i uopće nije opasna dok ne promijeni dio svoje genetike i ne podivlja, kao što je ovdje slučaj.
Do toga da toj bakteriji ne možemo ništa dovelo je nekoliko faktora. Jedan je povećana otpornost na antibiotike u općoj populaciji jer ljudi koriste antibiotike i kad treba i kad ne treba, a kad ih koriste uglavnom ih ne koriste kako je propisano. Najveći dio odgovornosti leži na liječnicima, jer kako saznajem od liječnika, propisuju se neracionalno i vrlo često pod pritiskom farmaceutske industrije i samih pacijenata.
Za ilustraciju navest ću vam podatke koje sam saznao, a tiču se upale gornjih dišnih putova. U 85 posto slučajeva upale radi se o virusima na koje antibiotici nemaju ama baš nikakav utjecaj, a i kada se radi o bakteriji, u 85 posto slučajeva je riječ o streptokoku koji zahtijeva penicilinski antibiotik. Kod nas je praksa takva da se u velikoj većini slučajeva daje antibiotik, i što je najgore, često ne onaj koji bi trebao biti prvi izbor.
Drugi faktor koji dovodi do toga da nemamo lijeka za neke bakterije je puno zlokobniji, a radi se o tome da farmaceutska industrija već dulji niz godina nije ulagala ozbiljne novce u razvoj novih, revolucionarnih antibiotika. Da me krivo ne shvatite, ulaže se u antibiotike, ali ne u dovoljnoj mjeri, a razlog je taj što je farmaceutskim kompanijama puno isplativije ulagati u razvoj lijekova za dugotrajne, kronične bolesti s kojima bolesnici žive godinama i desetljećima. Opet logično, kad se čovjeku da antibiotik, on je za par dana potpuno izliječen, a kada ga liječite od povišenog tlaka, masnoća, šećera, osteoporoze, artritisa i sl., to liječenje traje dugo, ozdravljenje je upitno, ukupna korist za pacijenta je u nekim slučajevima također upitna, cijena liječenja za državu i pacijenta je neupitna, jako velika, kao i koristi za onoga tko je proizveo lijek. Ta pojava je za mene, pogađate, također jeziva.
Na kraju, što očekivati od svijeta gdje nitko ne mari ni za bližu, a kamoli dalju budućnost, od svijeta u kojem cilj (profit, zarada) ne bira sredstvo pa makar se gazilo i preko leševa.
Ništa, jedino možemo očekivati smrt u mukama od neke zaraze kao kaznu za sve ono što (ne)činimo.
