Anonimne poruke su mi skoro uništile brak - 1. dio

SMS poruke - ilustrativna fotografija
(FOTO: Shutterstock)

24.02.2014. | Sanja Petričević
Pregleda: 15567

Baš kao i svake prethodne, sudeći prema gužvi u gradu, i ove su godine pleterničke Devetnice Gospi od suza bilježile iznimnu posjećenost. Te sparne kolovoške večeri, dok sam se zajedno s prijateljicom Marinom i kćeri Laurom nakon svečanog misnog slavlja probijala do grada, proklinjala sam visinu svojih potpetica zbog kojih su mi nakon cjelovečernjeg stajanja noge doslovce otpadale od bola.
 
- Možeš li malo normalnije hodati? Upozorila sam te kako te cipele baš i nisu najsretniji izbor za večeras, no nisi me htjela poslušati – Marina je odmah primijetila moju muku.

- Mama, žedna sam. Osim toga, obećala si da ću se voziti na ringišpilu – njezinom zanovijetanju ubrzo se pridružila i moja petogodišnja kći Laura.

- Dobro, dobro. Ovako ćemo. Pomozite mi da se nekako dovučem do najbližeg kafića, a ja ću vas zauzvrat počastiti sokom. Kasnije, kad se malo odmorimo, idemo u lunapark – dosjetila sam se spasonosnog rješenja.
 
Nažalost, naže želje su bile jedno, a stvarnost nešto posve drugo. Pola sata kasnije, u pokušaju da napokon pronađemo slobodan stol na terasi nekog od kafića, noge su me toliko boljele da sam se još jedva držala na njima. U nekoliko navrata sam došla u napast da se izujem i gradom nastavim hodati bosa, ali me Marina brzo odgovorila od toga.


- Štogod! Da se nisi usudila tako me sramotiti. Ti i tvoje pirlitanje! Trebala si obuti tenisice, a ne te špicoke. Jednog ćeš dana vrat slomiti na njima – rogoborila je u svom stilu a ja sam znala da time ne misli ništa loše. – Aha, čini se da je ondje slobodan stol. Idemo, brzo! – naglo me uhvatila za ruku i povukla za sobom. Premda su mi u tom trenutku oči doslovce iskočile od bola, prilika je bila previše primamljiva da bi se samo tako propustila. Uložila sam posljednje napore i vidljivo šepesajući koliko brže sam mogla pograbila za njom.


- Koje olakšanje – procijedila sam spuštajući se u naslonjač baš u trenutku kad mi se na mobitelu oglasila dolazna poruka. Bila sam uvjerena kako je u pitanju moj suprug Stjepan koji je silom prilika tog dana radio drugu smjenu te nije mogao s nama. Kako će samo biti ljubomoran što propušta ovakvu zabavu, pomislila sam izvlačeći mobitel.

„Znam gdje ti je muž. A znam i s kim. Samo ti nastavi zatvarati oči pred istinom. Lp, prijatelj“ – zapanjeno sam čitala tekst poruke pristigle s nepoznatog broja. Moj Bože, što je ovo? Pa Stjepan je na poslu. Ili samo želi da ja povjerujem u to – više ni sama nisam bila sigurna čitajući poruku iznova, pa još jednom...Nakon toga pritisnula sam tipku za uspostavu poziva. Nije me pretjerano iznenadilo kada sam shvatila da je dotični broj isključen.

- Sve u redu? – upitala je Marina dok sam i dalje zbunjeno zurila u ekran mobitela.
 
- Naravno, samo.. – poželjela sam joj reći o čemu je riječ, no predomislila sam se u posljednji trenutak. Ovo je ionako najvjerojatnije obična glupost. Najbolje da nikome ne pričam o tome, pomislila sam zaklopivši mobitel.

– Znaš, ako si popila sok, mogle bismo krenuti. Čini se kako nam je Laura jako nestrpljiva – napomenula je na što sam žustro ispila ostatak soka i zamišljeno krenula platiti račun.

- Nadam se da ste se vas tri cure dobro zabavile sinoć – rekao je Stjepan narednog jutra ulazeći u kuhinju dok sam nam kuhala kavu. Kao i svakog jutra krenuo je poljubiti me, no instiktivno sam okrenula  glavu.

- Nije bilo loše – neraspoloženo sam mu odgovorila. Priznala ja to ili ne, poruka koja mi je sinoć došla bila je glavni krivac moje neprospavane noći u kojoj sam se samo prevrtala po krevetu. Premda sam oduvijek imala beskrajno povjerenje u svog Stjepana jer se oduvijek dobro skrbio za našu malu obitelj, crv sumnje nije mi dao mira. I nehotice, počela sam se pitati ne taji li mi možda štogod. Zgodan, mlad, a u firmi u kojoj radi ima puno žena, nikad se ne zna – razmišljala sam nalijevajući nam kavu pri čemu su mi ruke vidljivo drhtale.
 
- Dobro si? – upitao je Stjepan i prodorno se zagledao u mene.
 
- Jesam samo... Čini se kako me hvata nekakva viroza – slagala sam prvo što mi je palo na pamet.
 
- Onda će biti najbolje da danas ostaneš u krevetu. Nažalost, ja ponovno moram raditi – rekao je pogladivši me po obrazu.

- Ali kako? Pa danas je subota. I još k tome druga smjena? – podozrivo sam upitala dok je u meni rasla sve jača sumnja.
 
- Što se mora nije ni teško? Trenutačno imamo puno posla, a koja kuna više nikako nam neće biti od viška, zar ne? Budeš li dobra, kad primim plaću možda bih ti mogao kupiti one cipele koje su ti se nedavno toliko svidjele – dodao je uz osmijeh. Aha, dakle tu smo! Sada me još pokušava i podmititi. Ma ne kaže se uzalud, gdje ima dima ima i vatre. Tko zna gdje se ti povlačiš i s kim?! – sada sam već bila debelo sigurna u istinitost tvrdnji anonimne osobe koja mi je poslala onu vražju uznemirujuću poruku. Ipak, znala sam da prije razgovora sa Stjepanom moram prikupiti konkretnije dokaze o njegovoj nevjeri.

Ostatak dana bila sam potpuno rastresena. Nije me uspio razveseliti čak ni Laurin crtež koji je tog popodneva svojom nevještom ručicom naslikala samo za mene. Misli su mi i dalje bile potpuno okupirane Stjepanom i anonimnom porukom. Vjerujući kako će mi druženje s Marinom malo popraviti raspoloženje, odlučila sam je pozvati na kavu. Baš sam uzimala mobitel u ruke, kad se na njemu oglasila dolazna poruka. Ja o vuku, a vuk na… usta razvučenih u osmijeh nisam stigla niti dovršiti misao kad mi se isti zaledio na licu.

"Upravo sam ti vidio muža. Na poslu?! Kako da ne. Samo ti nastavi vjerovati u bajke. Dok ti čamiš u kući, on se provodi sa svojom crnkom. Njih dvoje su ti već jako dugo u vezi. Stvarno si jadna!" – stajalo je u poruci. Dok sam drhtavim rukama pokušavala nazvati broj s kojeg je došla poruka, shvatila sam da opet nemam sreće. Bio je isključen. Bože, tko me ovako maltretira i zašto? – pitala sam se dok mi je čitavo tijelo podrhtavalo od šoka. Čak je i moja kći Laura opazila da se ne osjećam dobro.

- Zar si bolesna, mamice? – plačljivo je upitala. Kako ne bi vidjela moje suze, privukla sam ju u naručje i rekla joj kako me samo malo boli glava.
 
Odjednom mi više nije bilo niti do druženja niti do kave. Jedva sam čekala večer da Stjepan napokon dođe s posla i da mu sve saspem u lice. Besramnik! Otkud mu pravo da se uokolo javno povlači sa svojom ljubavnicom dok mu ja doma izigravam sluškinju i odgajam dijete? – kuhalo je sve u meni.

- Susjeedaa! – odjednom sam izvana začula kreštavo dozivanje naše prve susjede Kate. Ako je to uopće i bilo moguće tlak mi se istog trenutka udvostručio. Generalno nisam imala ništa protiv Kate i unatoč činjenici da kao deklarirana Radio Mileva većini ljudi u selu baš i nije bila najomiljenija ličnost, trudila sam se ostati ljubazna i održati dobrosusjedske odnose. Besposlenost i tračanje nikada nisu bili moj đir, ali mojoj desetak godina starijoj susjedi čini se to nikada nije pretjerano smetalo pa tako ni ovoga puta.

- Dobar dan. Jel gotov ručak? Što si dobroga kuhala? – zanimalo ju je već s vrata. Jedva da sam joj uspjela odgovoriti kad je nastavila:

- Oh, pa netko ima novu kuhinju? Nije loše, nije loše. Ma da, već dugo nisam bila kod tebe. A vidim i krečili ste nedavno. Zgodno, samo... Nije da se uplićem, ali bilo bi puno bolje da si onaj zid umjesto žute pofarbala u narančastu – nastavila je, a oči su joj zlobno zasjale. Već u neradnoj sekundi svojim je rendgenskim pogledom bez imalo ustručavanja zaokružila cijelu prostoriju.

- Susjeda, jeste li možda za kavu? – trudila sam se zadržati hladnokrvnost. Samo mi je još ona trebala, ljutito sam pomislila moleći se u sebi da odbije.

- Već sam ih dosad popila nekoliko, ali eto, ako ti se baš pije, ti kuhaj – lukavo je odgovorila. – Nego, obojala si i kosu, vidim? Pristaje ti ta tamna boja. Sigurno se i Stjepanu svidjela promjena. Sad kao da ima novu ženu – primijetila je nešto kasnije dok smo sjedile za stolom ispijajući već treću šalicu kave zaredom, a oči su joj ponovo čudno zasjale. Istog trenutka osjetila sam kao da me pogodio grom. Više nema nikakve sumnje. Kako se čini čak i Kata zna za Stjepanovu ljubavnicu, u protivnom me ne bi ovako podbadala. Jedino ja nemam pojma ni o čemu, poniženo sam pomislila a u očima su me zapekle suze.
 
Sat kasnije, nakon što mi je Kata i protiv volje do u detalje izložila sva seoska zbivanja u proteklih 24 sata, napokon joj je palo na pamet otići kući. Nakon što sam Lauru spremila na spavanje, odlučila sam oprati kosu kad mi se ponovo oglasio mobitel. Shvativši da je u pitanju ponovo poruka s nepoznatog broja, oblio me hladan znoj.

"Što je, ne vjeruješ mi? Stvarno vjeruješ da nedjelje provodi s prijateljima? Haha, naivna si kao Crvenkapica. Ali zato sam ja tu da ti pomognem. Poslat ću ti dokaze da se uvjeriš u to kako te tvoj dragi mužić doista vara, lp, prijatelj“ – stajalo je u poruci. Dok sam se tresla od šoka srce mi je udaralo kao da namjerava iskočiti iz grudi. Tko god da mi je ovo poslao, činilo se kako je bio dobro upućen u navike Stjepanovog kretanja jer, sve se poklapalo. Nedjeljna popodneva često je znao provesti na kavi s prijateljima u čemu, budući da je bio dobar suprug i otac, nikada nisam vidjela ništa loše. Tek sad mi je bilo jasno koliko sam pogriješila što sam tako slijepo vjerovala svakoj njegovoj riječi.

Moj Bože, tko je ovo? Sve da ovo sa Stjepanom i jest istina, nitko se nema pravo uplitati u naš život i uznemiravati me na ovakav način, pomislila sam pozivajući službu za korisnike. Nažalost, jedino što sam desetak minuta kasnije uspjela doznati bilo je da broj koji sam navela nije prijavljen.

Nastavak priče čitajte ovdje.

[email protected]



Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI