Odlazak galeba Jonathana iz Zlatne doline
13.10.2021. | 10:52
Vinko Tadić
Pregleda: 1960
Zlatko Uzelac
(FOTO: 034)
Prije nekoliko dana primio sam tužnu vijest o prelasku povjesničara umjetnosti Zlatka Uzelca u vječnost. Ovih je dana mnogo toga rečeno o njegovu bogatom životu, stručnom i znanstvenom radu. U ovom napisu izložit ću samo poneka zrnca sjećanja na susrete i razgovore s njim. Naš dijalog trajao je dugih osam godina. Susretali smo se ovdje u Požegi, ali još češće vodili smo višesatne telefonske razgovore.
Teško je riječima opisati koliko sam uživao slušajući njegova kazivanja o arhitekturi katoličkih i pravoslavnih crkava požeškoga kraja. Tijekom naših šetnji Zlatko bi baš uvijek, svjesno ili nesvjesno, usmjerio korake prema Trgu svete Terezije. Tada bi uslijedile iscrpne analize gotovo svakog detalja toga Trga. Ondje je često sjedio, promatrao i uočavao segmente koji običnom oku prolaznika nisu primjetni. Mislim da je taj Trg bio njegov rajski vrt. Tu se uvijek sastajao sa svojim suradnicima, drugovima i prijateljima. Zlatka su boljeli kritički osvrti pojedinih građanki i građana na neka rješenja, ali uvijek je davao kompetentna objašnjenja na te primjedbe.
Zlatko Uzelac bio je u potpunosti uronjen i prožet svime što je radio. On je čovjek velike predanosti, upornosti i poleta. Njegov pristup uvijek je bio pozitivan i poticajan. Za života nije dobio zaslužena priznanja u Požegi. Time je podijelio sudbinu naših najboljih sugrađana i sugrađanki koje su lokalni moćnici prešućivali i marginalizirali, a uzdizali mediokritete. Pišući ovaj tekst u jednom trenutku pomislio sam i na Radomira Konstantinovića. Duh palanke ne podnosi izvrsnost i sistematičan rad jer to površne ljude podsjeća kakvi bi i sami trebali postati. Promatrajući Zlatka, mnogi su osjećali nelagodu zato što nisu mogli razumijevati svijet poput njega. Zato su pokušavali umanjiti njegove doprinose. On je letio, neki su ga pratili, a većina je ostala graktati na obali tapkajući u vlastitom izmetu. Siguran sam da Richard Bach ne bi imao ništa protiv ove rečenice.
Ovom prilikom iskazujem Zlatku Uzelcu svoju zahvalnost na njegovoj prisutnosti. Bio je revan čitatelj mojih radova i knjiga. Njegovi komentari uvijek su bili konstruktivni i poticajni. Svaki kontakt s njim bio je dragocjeno iskustvo za buduća nastojanja. Ukazivao mi je čast da prije objave čitam i komentiram neke od njegovih pisanih radova. To mi je bilo veliko zadovoljstvo.
Zlatkovim odlaskom naša akademska zajednica u Požegi ostala je bez jednoga od istaknutih neimara. Svojim djelom unaprijedio je Požegu. Njegovom zaslugom taj grad postao je ljepše mjesto za život i rad. Vječan mu spomen!
Vinko Tadić, prof.
