Neispričane ratne priče postrojbenih liječnika saniteta 123. Požeške brigade HV
25.10.2021. | 08:23
Kristina Šimić
Pregleda: 5841
(FOTO: K.Š./034 portal)
Prekjučer je Udruga 63. „A“ samostalne gardijske bojne ZNG Požega svečano dodijelila plaketu i medalju postrojbenim liječnicima saniteta ratne 123. Požeške brigade HV u prostorijama Opće županijske bolnice Požega.
Pri pomisli na Domovinski rat i ulogu liječnika u nametnutom nam ratu, prva asocijacija zasigurno je čuvena vukovarska bolnica i nadljudski napori ondašnjih liječnika u obrani Grada Vukovara i države. Većina nas vjerojatno nije ni znala da se Opća županijska bolnica Požega može pohvaliti sa zavidnim brojem liječnika koji su ostavili neizbrisiv trag u obrani Požeško-slavonske županije.
Tim povodom razgovarali smo s dvojicom poznatih požeških liječnika o čijem ratnom putu se jako malo zna.
Ako niste s veličkog područja, uvijek ljubaznog i susretljivog prim.mr.sc. Riharda Perinovića mogli ste susresti u Domu zdravlja Požega, kada mu u bolovima dođete na hitni prijam. Isti takav, stručan i brižan bio je za vrijeme rata kao načelnik saniteta. Odluku da se priključi sanitetu i krene na bojište donio je u ožujku 1991., na poziv generala Miljenka Crnjca jer je bilo evidentno da se kriza u bivšoj državi neće riješiti mirnim putem.
-Uvijek sam iskren i priznajem da sam do zadnjeg trenutka mislio kako do rata neće doći. Međutim, kad je postalo jasno da je rat tu, kad su počeli ginuti ljudi, susjedi i poznanici, organizirali smo sanitet 123. brigade. Svi liječnici 123. brigade koji su došli 91/92. bili su dragovoljci. Znači, nitko nije morao doći na vojni poziv- prisjeća se dr. Perinović.
Kao i u svakom ratu, najgori su gubici prijatelja i suboraca- Sama psihoza stradavanja, kad netko pogine, dogodila se 2.12. 1991., na bazi Papuk kada je poginula jedanaest vojnika. To mi je bio najgori dan u životu i najteže traumatsko iskustvo koje sam imao.-pojašnjava.
Ipak, i trideset godina nakon rata za dr. Riharda Perinovića sjećanja su još uvijek jasna i živa, pogotovo kad se susretne s ljudima s kojima je proživljavao najteže i najponosnije dane svog ratnog puta.
Ikona požeške pedijatrije, dr. mr. sc. Vlado Drkulec, najdraži liječnik našeg djetinjstva, koji je svoje male pacijente darivao bombonima na kraju pregleda pa se s odmakom od tri desetljeća još uvijek sjećamo njegove ispružene ruke i bombona koje nam je davao, ne samo što je vrhunski stručnjak, nego je i jedan od liječnika koji se pridružio sanitetu ratne 123. brigade da bi kasnije svoj ratni put nastavio u Bljesku i Oluji.
Vrativši se sa specijalizacije iz Zagreba u rujnu 1991., najprije se priključio dobrovoljačkim jedinicama Narodne zaštite, zatim 63. samostalnom bataljunu pa u studenom 1991., i sanitetu.
-Nekako sam osjetio poziv. Iz ovog sam kraja, a u Zagrebu su taman krenule prve uzbune. Nosili smo djecu u Klaićevoj s katova u podrum, i mislio sam da mi kao 31-godišnjaku nije mjesto tamo, nego ovdje. Ono što je tada bilo dobro, nama nije trebala organizacija jer smo mi u zdravstvu i inače organizirani, i hijerarhijski i statusno, tako da je sve funkcioniralo-pojašnjava dr. Drkulec.
Prve smrti suboraca za mladog liječnika na zapadnoslavonskom bojištu bile su najteže.- Pogibelj Dragana Jajića bila je prva smrt koju sam vidio. To su neke stvari koje šokiraju čovjeka, ali se s vremenom navikneš. Mi smo živjeli u sasvim drugom sustavu, svi smo služili staru vojsku, i sada dolazimo i trebamo se suprotstaviti toj JNA, toj nekakvoj velikoj sili. Nasreću, ona se raspala kao balon od sapunice, a mi smo ostali- progovara o svojim iskustvima dr. mr. sc. Vlado Drkulec.
Trideset godina poslije, dr. Vlado Drkulec nekoliko puta godišnje obiđe spomenik, pokloni se žrtvi ljudi koji su nas nadmašili u domoljublju te se prisjeti tih 10-15 ljudi koji su mu prošli kroz ruke, neuspješno. A onda opet sretne i one kojima je uspio pomoći, što mu donekle pruža satisfakciju.
-To je bila naša dužnost tada. Iskreno se nadam da bi tako bilo i danas, i da bi današnje generacije napravile isto.-zaključuje dr. Drkulec.
