ʺMnoga nepca uživaju u štrudlama, soku, vinu, likeru od višnje, no na mom nepcu to je postao gorak okusʺ

Višnje
(FOTO: Čitatelj)

3.7.2019. | 17:15 | Čitatelj
Pregleda: 9550

"Riječi pjesme koja kaže „Slavonijo što si kome kriva?“ sve češće odjekuju među slavonskim narodom, ali bez zvuka tambure. Ovih dana zvonko odjekuju i u mojoj glavi. Zato sam i prisiljen reći ono što mi je na duši, ne samo ovu godinu, već i mnoge godine koje su joj prethodile. Ovo nije nova priča, ovo je samo još jedna u moru priča slavonskog seljaka kojeg je zaboravio i zapostavio sustav. Ako imamo pravo nadležnim tijelima anonimno prijaviti neki počinjeni zločin, onda se ja u ovom trenutku pozivam na to pravo i želim ostati anoniman.

Mnoga nepca uživaju u štrudlama, soku, vinu, likeru, džemu i kompotu od višnje, no na mom nepcu to je postao gorak okus. 1600 stabala koje moja obitelj i ja vrijedno obrađujemo zadnjih 15 godina imaju velike šanse da sljedeće godine ostanu ne bez svog gospodara, već bez svog sluge. Vrijeme uloženo u podizanje i obradu nasada do ubiranja ploda je nepovratno i za time ne žalim, jer sam to radio iz ljubavi. U tome nisam pogriješio, jer sam imao pouzdane i iskrene namjere. Isto kao što sam i svoju djecu hranio i odgajao da postanu ljudi koji će uroditi punim plodom. Ono u čemu sam pogriješio je to što sam oboje, djecu i nasad višanja, podizao i hranio u pogrešnoj državi. Državi koja obećava, a ne ispunjava, državi koja potiče, a ne osigurava, državi koja skrbi, a ne mari. O tebi, o meni, o našoj djeci i o našoj zemlji. Ovo nije prvi put da sam bio primoran učiniti određene korake. Na vlastitu inicijativu prije tri godine uspostavili smo Udrugu višnjara u nadi da ćemo zajedičnim snagama moći uspješnije preživjeti na tržištu, no na moju žalost i žalost svim nas čiji smo članovi to se nije dogodilo. Udruga nije uspjela stvoriti bolje uvjete otkupa uz mnoge iscrpne pregovore sa raznim otkupljivačima. Tako da se svake godine višnjari pred doba berbe kao rakova djeca razbježe kod kojekakvih otkupaca trčeći za obećanom lipom više, a oni najuspješniji postižu maksimalnu cijenu od samo 3,5 kn po kilogramu za prvu klasu. Plod višnje, kao i mnogi drugi, nema vremena čekati zadovoljavajuću nominalnu vrijednost, što naše tržite debelo iskorištava. Pregovori kasne, a obećanja traju dok prva višnja ne dobije crvenkastu boju. Od toga trenutka, karte su isključivo u rukama nakupaca i oni određuju sva pravila igre.

Stavljajući iz godine u godinu sve troškove obrade, održavanja mehanizacije i procesa same berbe na papir, shvaćam da posao koji mukotrpno i samostalno u krugu obitelji radim nije profitabilan, rashodi su mnogo veći nego prihodi. Štoviše svake godine taj omjer je sve veći, rashodi rastu, a prihodi se umanjuju. Da bi ova priča imala pokriće navesti ću svoje rashode kroz proteklu godinu za površinu voćnjaka koji ja obrađujem,a čiji sam broj stabala ranije spomenuo. Zaštita od nametnika 1.000 kn, gnojidba tla 7.000 kn, špricanje 12.000 kn, gorivo 5.000 kn, popravci i održavanje mehanizacije 9.000 kn, kupnja 20%-tnog udjela strojnog berača 17.000 kn, popravci istoga 6.000 kn i kao šećer na kraju berba 17.000 kn plus transport višnje do otkupljivača 4.000 kn. Ugrubo, zbroj svih troškova iznosi oko 75.000 kn, ne račujajući niti jedan sat moga rada i rada moje obitelji, a kao što sam već spomenuo, sve operacije do berbe obavljamo samostalno. U najboljoj godini kilaža višnje koja uvijek postigne prvu klasu iznosi oko 18 tona, a jednostavna matematika kaže da je to oko 63.000kn. Tako da moja godišnja „dobit“ iznosi 10.000 do 15.000 kn negativne vrijednosti. Pitanja koje si ja sada na kraju sezone ovako iznemogao, fizički, psihički i financijski, postavljam su sljedeća: Kako netko drugi može doći i odrediti cijenu proizvoda koji sam sam proizveo, ni približno njene stvarne vrijednosti? Što ova zaspala država radi po pitanju toga da zaštiti malog poljoprivrednika? Te, tko kontrolira otkupljivače u cijelom tom procesu? Iste te otkupljivače koji se žale kako ni oni nemaju zaradu, a svake godine povećavaju količinu otkupljenih višanja. Kad već stojimo u istoj obući, zašto meni ne pada na pamet prošititi svoj nasad?


U uređenim državama gdje otkupljivači sami obavljaju berbu sa vlastitom radnom snagom i mehnizacijom na nasadima čije višnje otkupljuju, plaćajući cijenu neizmjerno višu (Njemačka oko 1euro po kg) nego što je ova koju mi postižemo dovozeći im višnju na prag. A sama isplata istih nam se odvija u nekoliko rata, nekad kapajući i kroz cijelu godinu. U ovih 15 godina rada svašta sam proživio, no kažem, da nemam ljubavi prema tome, ne bi ni počeo sa ovim uzgojem. No sada sam došao do zida.


Do toga da nakon berbe nemam dovoljno prihoda ni da otklonim kvarove koji su nastali na strojevima. Višnjari kojima sam okružen i ja sam, možemo samo na sve ovo podvući crtu i donijeti odluku koju su već mnogi donijeli „Sve ću prodat sutra...“ ako nađemo nekoga tko je dovoljno lud da se upusti u ovo beznađe što ga oni nazivaju hrvatska poljoprivreda."

Čitatelj


Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI